Toga 9. srpnja prije četiri godine, na posljednjem ispraćaju legendarnog heroja Trpinjske ceste pukovnika Marka Babića, koji je 5. srpnja 2007. umro od posljedica moždanog udara na Rebru u Zagrebu, na vukovarskom Memorijalnom groblju okupilo se više od pet tisuća ljudi. Došli su, kao i posebni izaslanik tadašnjeg predsjednika Hrvatske i vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga general Mladen Kruljac te u ono vrijeme potpredsjednica Vlade Jadranka Kosor, pokloniti se istinskom heroju, branitelju koji je na Trpinjskoj cesti uništio čak 14 tenkova i nakon smrti Blage Zadre postao zapovjednik Borova naselja. Prije njegova sprovoda toliko se mnoštvo posljednji put na Memorijalnom groblju okupilo samo na zajedničkom pokopu 50 vukovarskih branitelja čiji su ostaci ekshumirani iz masovne grobnice na Ovčari.
– To nas čini ponosnim, jer toliki broj ljudi na njegovu sprovodu najbolje govori koliko je moj brat bio poštovan među običnim ljudima koji su ga, kao i ostale njegove suborce, doživljavali istinskim vukovarskim herojem – kaže Ivan Babić, jedanaest godina stariji Markov brat.
Klapa od djetinjstva
Marko Babić uvijek je govorio kako je Vukovar grad heroja, a svoje zasluge, o kojima govore njegovi suborci, nije isticao. To najbolje potvrđuje činjenica da je nekoliko mjeseci prije smrti uspio okupiti sve preživjele heroje Vukovara i snimiti dokumentarnu seriju Heroji Vukovara. Prikazivanje te serije na HTV-u nije doživio, ali ostvario mu se san da nijedan heroj Vukovara, a bilo ih je mnogo, ne bude zaboravljen. Četiri godine nakon njegove smrti, tog vukovarskog heroja sjete se samo njegovi suborci organizirajući na godišnjicu njegove smrti komemoraciju na Trpinjskoj cesti, mjestu gdje je s njima prije 20 godina golim rukama zaustavio kolonu srpskih tenkova. Nijedna ulica, a ni ustanova u Vukovaru ne nosi njegovo ime iako je to zaslužio svojim djelima za rata i poslije, kada je nakon umirovljenja 1997. u HV-u odbio predsjedničku mirovinu govoreći da on nije ratovao za mirovinu, nego za slobodnu Hrvatsku. Hoće li Marko Babić ostati zaboravljeni vukovarski heroj?
Dvije osnovne škole u Vukovaru nose imena vukovarskih heroja Blage Zadre i Siniše Glavaševića, pa je poslije Markove smrti u jednom neformalnom razgovoru Vladimir Matić, ravnatelj Strukovne škole, rekao kako bi dobro bilo da njihova škola ponese ime i trećeg heroja, Marka Babića. Taj prijedlog nikada nije otišao dalje od razgovora, ali Markovi suborci i prijatelji najavljuju da bi uskoro mogli pokrenuti inicijativu da neka ulica ili ustanova u gradu koji je obranio dobije njegovo ime.
– Govorilo se da će posmrtno dobiti čin generala, ali evo već četvrtu godinu ništa nije učinjeno – kaže brat.
Zaboravljeni heroj, neustrašivi ratnik i veliki domoljub, Marko Babić bio je najmlađe od troje djece Stipe i Ive Babić koji su se 1958. godine iz sinjskog sela Potravlje preselili u Vukovar.
– Marko i cijelo njegovo društvo, Ivan Bošnjak, Marinko Leko, Marinko Mrđan, Miroslav Josić, Zoran Sablić, Mirko Brekalo, Robert Zadro, Vinko Budimir, Marko Živković, Andrija Marić i mnoštvo drugih, oduvijek su bili pravi fajteri. Ti dečki, koji su činili okosnicu obrane na Trpinjskoj cesti, bili su jaki u svemu. Sjećam se kako nam je jednom, neposredno prije izbijanja rata u Vukovaru, Marko rekao: Ako ne dobijemo rat, svi ćemo visjeti na ovim banderama uz Trpinjsku cestu – kaže Ivan Babić pokazujući nam ratne slike svoga brata koji je nakon pogibije Blage Zadre postao zapovjednik obrane Trpinjske ceste.
I Zoran Sablić, Markov školski kolega i suborac, potvrdio je Ivanove riječi dodavši kako je Marko, otkada ga poznaje, bio rođeni vođa. Bio je prvi u svemu, ostali su ga slijedili. Kaže da su okosnicu obrane na Trpinjskoj cesti činili ljudi koji su bili klapa od djetinjstva, a taj svoj prkos i nacionalnu pripadnost pokazivali su i prije rata kada su u kafićima u Vukovaru i oko njega bučno uz pjesme Prljavog kazališta proslavljali pobjede Dinama i Hajduka nad Partizanom i Zvezdom.
– Bila je to grupa od 15-ak ljudi, uvijek smo bili skupa. Kada su početkom srpnja Srbi poubijali naše policajce u Borovu Selu, mi smo obukli vojne odore. Marko je bio veliki čovjek. Kada su tenkovi krenuli na Trpinjsku, rekao je: Moramo pokazati drugima da ih možemo zaustaviti. Tek kada to učinimo, ljudi neće bježati, nego će ostati i boriti se do kraja! Da, on je srušio 14 tenkova, najviše od svih, ali time se nije hvalio i nikada nije isticao svoje posebne zasluge – kaže Markov suborac Zoran Sablić.
Četrnaestog rujna 1991. oko 14 sati krenuli su tenkovi bivše JNA Trpinjskom cestom. Tim željeznim grdosijama, od čijih je gusjenica i buke drhtala cesta, suprotstavila se grupa ludo hrabrih Vukovaraca kojima je u tom trenutku najjače naoružanje bilo junačko srce. Prvoga dana uništeno je pet-šest tenkova. Pao je mrak i neprijatelj je, ne očekujući takav otpor, zaustavio prodor do sljedećeg jutra. Tako je počela bitka za Vukovar, a Trpinjska cesta postala je neosvojiva i pravo tenkovsko groblje.
Pokojni Marko Babić u jednom svom sjećanju na te herojske dane opisao je taj događaj ovim riječima: “Kada sam vidio koliko ih je, doživio sam šok. Sve je bilo puno tenkova, sve se treslo od njih. Puštali smo ih da se približe. Kroz vrtove kuća smo se provlačili, dočekamo tenk, prvi udarimo, povučemo se 50 metara, udarimo drugi. Tukli smo ih kroz ograde prema cesti. Što je tu bila naša prednost i sreća? Što je JNA krenula arogantno, bahato i puna sebe. Pješadiju su ostavljali 200-tinjak metara iza, tenkovi su onda bili kao pečeni pilići!”
Borili se na Kupresu
Prvi tenk uništio je Ante Jurić iz specijalne policije Slavonski Brod. Išlo se na tenkove ručnim bombama, Molotovljevim koktelima, a Markovi suborci kažu da je ta četiri dana od 14. do 18. rujna, koliko je trajala najžešća bitka na Trpinjskoj cesti, on dobio upalu mišića ruku od bacanja bombi i koktela na tenkove. Prisjećaju se i prve “ose” kojom je, iako prije nikada nije rukovao njome, Marko uništio tenk.
Markov suborac Mirko Brekalo ispričao nam je kako su protuoklopnim sredstvima Marko Babić i Andrija Marić na desnoj, Marinko Leko, Tomica Jakovljević i Miro Radmanović na lijevoj strani Trpinjske ceste zaustavili najjače tenkovske napade.
Od njega smo čuli i o vodovima koji su nosili ime Žuti mravi i Pustinjski štakori kojima je zapovijedao Marko Babić te o Turbo vodu koji je vodio Robert Zadro, sin vukovarskog zapovjednika Blage.
Od Žutih mrava nitko nije preživio, a dečki iz Pustinjskih štakora i Turbo voda borili su se na Kupresu, gdje su također zaustavili srpske tenkove. Među njima bio je i Marko, a nekoliko Vukovaraca tamo je i poginulo.
– Nakon pogibije Blage Zadre, na sastanku branitelja Trpinjske ceste za novog zapovjednika jednoglasno smo izabrali Marka Babića jer smo smatrali da nas on najbolje može voditi – kaže Mirko Brekalo koji je s preživjelim suborcima pokraj mjesta gdje su zaustavljeni tenkovi podigao Spomen-dom hrvatskih branitelja u kojemu se čuvaju uspomene na heroje Trpinjske ceste.
Hercegovci branili vukovar,pa vukovarci vratili branjenjem kupresa. Bog i hrvati.