UTORAK
10. OŽUJKA
“Velika vijest za hrvatske radnike” – tako glasi naslov teksta u jednim novinama u kojem se navješćuje mogućnost da većina zemalja EU uskoro odustane od zabrane zapošljavanja Hrvata. Na tome radi i ministar rada Mirando Mrsić, koji je u Bruxellesu sudjelovao na sastanku Vijeća za zapošljavanje, socijalnu politiku, zdravstvo i potrošačka pitanja. On se za ukidanje zabrane zauzeo u razgovoru s podosta svojih kolega ministara, te se nada da će se to dogoditi u svim zemljama osim u Njemačkoj, Austriji i Velikoj Britaniji. Po normalnom razmišljanju i domoljublju, to bi za medije trebala biti žalosna, a ne “velika vijest”, a vladajući političari nipošto ne bi trebali moljakati da se zabrana zapošljavanja hrvatskih radnika u inozemstvu ukine, nego bi ih ta “povoljnost” trebala zabrinjavati. Ali u posljednjih petnaest godina postalo je normalno da se sve što u Hrvatskoj vrijedi prodaje strancima, i ljudi i imovina. Na određenim se fakultetima ne studira da bi se po završetku studija radilo u domovini, nego otišlo tamo gdje ima posla i gdje su plaće puno veće. Više nije “najveća želja” darovite djece da nogomet igraju u Dinamu i Hajduku, osim koji mjesec dok ih ne zapazi neki menadžer, a slično je u još nekim sportovima. Kad su u drugoj polovici prošloga stoljeća hrvatski radnici masovno išli u Njemačku, govorilo se o “privremenom radu u inozemstvu”, koji se pretvorio u trajni ostanak i odnarođivanje. Danas je život Hrvata u Hrvatskoj postao privremen, a inozemstvo sudbinski cilj.
Domovina im se pretvorila u tranzitnu zemlju. Nedavno sam izračunao i napisao – ako nas je svake godine zbog razlike između mortaliteta i nataliteta te zbog iseljavanja 20.000 manje, za 200 godina neće nas biti, to jest Hrvatima je još ostalo vremena koliko ga prožive dvojica stogodišnjaka. I tako se naša povijest završava. Nijedna dosadašnja vlast kao Milanovićeva nije tako djelotvorno rastakala hrvatsko nacionalno biće, toliko ga uništavala katastrofalnom gospodarskom politikom, u ljudima ubijala volju za životom i ostankom u Hrvatskoj i buduće naraštaje, bude li ih uopće, opteretila nepojmljivim zaduživanjem u inozemstvu. Komunistički vlastodršci širom su šezdesetih i sedamdeset godina prošloga stoljeća bili otvorili granice za iseljavanje stotina tisuća hrvatskih radnika za kojima su poslali čopore udbaša i ubojica, njihovi današnji nasljednici također će prisiliti mnoštvo Hrvata na možda još masovniji odlazak iz domovine. A sličnosti su vidljive na prvi pogled: i onda i danas bila je riječ o ekonomskoj prisili, o demografskoj katastrofi i odnarođivanju, o devizama dragocjenim za državu. Jedina je “razlika” u tome što su komunisti u emigraciji i ubijali, a Milanović je te ubojice htio zaštititi od kaznenog progona. U Hrvatskoj će ih sigurno zaštititi, a kako iseljava uglavnom katolički svijet pred kojim u zapošljavanju prednost imaju esdepeovci, posljednji koji će u ovoj zemlji očišćenoj od Hrvata ostati mogli bi biti bivši komunisti i udbaši te njihovi potomci i nasljednici.
Subota
7. OŽUJKA
Historijski profesionalni proizvođač ustaša
Lijevi mediji imaju nevolja u predstavljanju Slavka Goldsteina. Nema čovjek ni formalnog ni stvarnog obrazovanja pa su se dosjetili te ga zovu “ugledni hrvatski intelektualac”. Ali očito i on ima nevolja s osjećajem svoje važnosti i javnog značenja, pa se voli intimizirati i poistovjećivati s velikim epohama i velikim osobnostima. Tako u jednom intervjuu, u kojem kaže da je danas “desnica još podmuklija nego 90-ih”, tvrdi kako mu je jednom prilikom Tuđman rekao: “Slavko, dok sam ja tu, nema ustašluka.” Utjelovljena u Tuđmanu, Povijest izravno, imenom, historijskom Slavku daje historijsko obećanje. Samo što Goldstein prešućuje kako je kao profesionalni proizvođač ustaša Tuđmanu nečujno odgovorio: “Franjo, bit će ustašluka dok god ja živim!”
Nedjelja
8. OŽUJKA
Pljuvanje na hrvatski grb s “lex pločice”
Zašto će biti uklonjen hrvatski grb s registarskih pločica za automobile? Zato što je uklonjen i pridjev “hrvatski” iz Ministarstva hrvatskih branitelja. Zato što se Hrvatski sabor odrekao pokroviteljstva nad komemoracijom u Bleiburgu. Zato što je ministar policije Ranko Ostojić, koji donosi konačnu odluku o dizajnu pločica, kao direktor policije u vrijeme Račanove i Budišine vlasti u Hrvatsku doveo britanske obavještajce s kojima je tražio generala Antu Gotovinu, popiškivši se tako i po suverenitetu države, i po nacionalnom dostojanstvu, i po Ustavu, i po grbu, i po zastavi. Zato što je Hrvatska za Milanovića slučajna država u kojoj ga SDP-ova mladež dočekuje s pjesmom “Od Vardara pa do Triglava” i u kojoj 27. srpnja ide u Srb slaviti obljetnicu četničkog pokolja. Zato što baštinici komunističkih zala i nijekanja hrvatskih simbola ne mogu Europi proći s “lex Perković”, ali u Hrvatskoj mogu pljunuti na hrvatski grb s “lex pločice”.
Ponedjeljak
9. OŽUJKA
Neokrunjeni vođa konzervativne revolucije
Nema tome davno kako je dr. Vice Batarelo, veliki katolik, vođa “konzervativne revolucije”, voditelj udruge Vigilare, jedan od pokretača referenduma o definiciji braka itd., dao intervju ljevičarskom tjedniku “Globus”. Tjedniku čiji su svjetonazori baš u svemu suprotni njegovima, ali mu to nitko nije zamjerio. Isti taj Batarelo sada jednim povodom podučava male glupe Hrvate kako se od Kolinde Grabar-Kitarović ne smije praviti “božanstvo niti kraljica”, jer je to “politički nezrelo”. A da predsjednica nije ni kraljica ni božanstvo, piše zreli Batarelo, dokazuje to što je u Americi pribivala “privatnom sastanku” što su ga organizirali Bill i Hillary Clinton, koji su zagovornici pobačaja te protivnici tradicionalnog braka i drugih konzervativnih vrednota. Bit će da se naša predsjednica bračnom paru Clinton nije nametala, bit će da se samo uljudno odazvala na poziv osoba koje su se u sudbonosnim vremenima iskazale kao prijatelji Hrvatske. I nije se tamo odrekla bilo kojeg svog nazora. Batarelo zacijelo zna da su Clintonovi ultrakršćani u usporedbi s “Globusom” kojemu se on naširoko ispovijeda, te da je Kolindin odziv na njihov poziv bar jednako nevin kao i njegov intervju tom tjedniku. Što će reći da se samo voli tašto prsiti svojim konzervativnim junaštvom te skidati krune i aureole kraljevima, kraljicama i božanstvima kako bi ih premjestio na svoju čednu glavu.
Srijeda
11. OŽUJKA
Elita - izdajnička, kriminalna i omiljena
Evo nekoliko najnovijih primjera. Davor Šuker je u Njemačkoj osuđen za lopovluk u zrakoplovu, i slike i tekstovi pokazuju kako je u prisnim vezama s kriminalnim podzemljem u Zagrebu, na SP u Brazil vodio je Severinu o kojoj se više brinuo nego o reprezentaciji, rugajući se igračima da mogu biti prvi samo u igricama na računalu – ali on je kandidat za člana Izvršnog odbora Uefe. Vesna Pusić je u vrijeme rata organizirala okrugli stol “Hrvati i Srbi” na kojem se ujednačavala krivnja za četnička klanja u Hrvatskoj, optuživala je Hrvatsku za agresiju na BiH, u Saboru je tražila da se Vice Vukojević izbaci iz Ustavnog suda zbog izmišljenog silovanja Muslimanke u logoru, u imovinskoj je kartici zatajila golemu imovinu, ali ona je – kandidat za glavnu tajnicu UN-a! Andro Vlahušić ima jednu pravomoćnu presudu za kriminal, druga mu se sprema, ali uz potporu Kukuriku koalicije u prvom krugu na izborima za gradonačelnika Dubrovnika dobiva najviše glasova! Lijepa naša nacionalna elita – izdajnička, kriminalna i omiljena.
Četvrtak
12. OŽUJKA
Pravosuđe prezaposleno Bandićem i Glavašem
Ne može se reći da vladajuće elite ništa ne rade. Na primjer, u pravosuđu. Bandića i Glavaša malo se drži na slobodi pa ponovno zatvara, malo se uhićuje pa pušta, malo im se odbija jamčevina, pa onda prihvaća i potom otima, malo im se zabranjuje obavljati dužnosti pa onda dopušta, malo im se presuđuje pa presude ukidaju... Dotle Milanovićeva vlast takoreći svaki tjedan zaduži Hrvatsku za milijardu eura, svaki tjedan tisuće ljudi gubi posao i sprema se preko granice, danomice se povećava broj siromašnih i gladnih... Za to Milanovićevo gospodarsko, biološko uništavanje zemlje, za taj zločin nad cijelim narodom moraju se naći krivci i stalnim obratima u njihovu progonu grijehe im naglašavati, a krivci su – Bandić i Glavaš.
Petak
13. OŽUJKA
Dužnici u francima nisu financijski veleizdajnici
Ogorčeni su dužnici u francima jer ih optužuju da iz dužničkog ropstva žele izići na račun poreznih obveznika. U priopćenju Udruge Franak odgovornima se smatraju dosadašnje vlasti, HNB i banke, koje zarađuju i u krizi, koje su na francima imale 13 milijardi kuna ekstra dobiti iznesene vani, a upravo su te banke prije jeftine prodaje strancima sanirane sa 87 milijardi kuna uzetih iz džepa poreznih obveznika. Kad se zbroji taj novac s profitima dosad iznesenim u inozemstvo, dobiva se ukupna šteta za Hrvatsku od oko 150 milijardi kuna – gotovo jedan i pol godišnji proračun! Svi opljačkani iznosi zbog kojih se u samostalnoj Hrvatskoj hapsilo prema toj šteti nisu ni dječji džeparac. Krivci za tu financijsku veleizdaju se znaju, znaju ih i Bajić i Cvitan, ali optužnica nema. I možda baš oni Udrugu Franak žele omraziti kod poreznih obveznika.
>>Zašto se nastojao zamračiti sjaj inauguracije Kolinde Grabar-Kitarović?
>>Slučaj franak: Živimo u vremenima terora goreg od terora bana Khuena Héderváryja
Da odgovorim na naslov: "Hoće"! Na žalost! Jer takvi kao autor ovoga teksta su jedni od zaslužnijih što će nam se to desiti! Oni koji bi trebali iznositi istinu, pišu (i dišu) kako vjetar puše! A zadnjih 70-ak godina puše kontra Hrvata i svega hrvatskoga! Gore potpisani je prije nekoliko dana veličao zločinca tita, umjesto da napiše istinu o njemu! A on je još kao Hrvat... Kako nam onda može biti bolje i kako očekivati da Hrvati o(p)stanu kraj takvih medija i tzv. objektivnih novinara? Lijep pozdrav svima koji vole Hrvatsku!