Knin, Vukovar, Ilok, Cavtat, Turanj, Škabrnja, Aljmaš, Bogdanovci, Marinci, Obrovac, Dvor, Slunj, Glina, Petrinja, Benkovac, Gračac, Drniš, Pakrac, Beli Manastir, Plaški, Rakovica, Saborsko, Sveti Rok, Šodolovci, Topusko, Trpinja, Udbina, Vojnić, Vrlika, Jasenovac, Kistanje, Korenica, Krnjak, Lovinac, Majur, Maslenica, Negoslavci, Okučani, Plitvička Jezera, Tenja, Biskupija, Borovo, Cetingrad, Donji Lapac, Dubica, Erdut... Dug je popis hrvatskih gradova koji su u nedavnom Domovinskom ratu bili okupirani od srpske (pa i crnogorske) sile.
Kod nekih je okupacija trajala godinama i neupućenima se doimala kao da je zacementirana. Iz svih je tih gradova i naselja nekažnjeno protjerivano nepoćudno stanovništvo i to u nacionalnom i vjerskom smislu. Dakle, provodilo se etničko čišćenje. Tisuće su bile u zbjegovima, mnogi od tih prognanika bježali su i bez traktora i automobila, samo s plastičnom vrećicom u ruci, lutajući mrakom preko opasnih minskih polja.
Uništavana je precizno i surovo i kulturna baština – nepoćudna u nacionalnom i vjerskom smislu, i to prije svega crkve, samostani, kapelice, pa čak i groblja. Krale su se slike, skulpture, stari namještaj, jedinstvene narodne nošnje, sakriveni dukati, narodni instrumenti, inkunabule, stare knjige, prvotisci, obiteljske uspomene, arhivska vina, fotografije, crkvena zvona, trofejno oružje, numizmatičke zbirke. Nanošena je enormna šteta gospodarskim objektima i infrastrukturi, kao da u tim i od Boga zaboravljenim krajevima više nitko nikada neće živjeti.
Sustavno su sijane mine. I nije to bio posao bez zloslutne strasti. Sve te godine okupacije izazivale su goleme frustracije i strahote. Tko će ikada obuhvatiti i umjetnički obraditi svu tu ljudsku nevolju koja se sakupljala pod krovovima okupiranih ili prognaničkih baranjskih, slavonskih, kordunskih, ličkih, dalmatinskih, banijskih... domova? Pa trećina jedne srednjoeuropske zemlje s odličnom jadranskom pozicijom bila je okupirana i sustavno uništavana.
Pa što bi to napravile francuske, austrijske ili nizozemske vlasti da im netko okupira trećinu zemlje? Da im zatvori autocestu. Onemogući zračni promet. Sruši mostove. Granatira središte glavnog grada i bombama se nabacuje na najvrednije spomenike koji su pod zaštitom UNESCO-a. Minira crkvene tornjeve. Potkrada stoljetne vinske podrume.Krade muzejsku građu i odvlači je na sigurno preko granice. Pali gradske javne biblioteke i škole. Tjera turiste. Istrebljuje čitava sela.
U okupiranim ruševinama snima mirotvorne filmove. I organizira estradne koncerte. Kao i književne večeri na koje dolaze korifeji srpskog nacionalizma na ritualno propovijedanje mržnje i osvete. Veliku je strahotu prošla Hrvatska zajedno sa svim svojim građanima, od kojih je neke ravnodušno i tupo žrtvovala politika Slobodana Miloševića. Pa tko će to lucidan i pošten umjetnički uvjerljivo komemorirati otvorene rane Knina, Vukovara, Iloka, Cavtata, Turnja, Škabrnje, Aljmaša, Bogdanovaca, Marinaca, Obrovca, Dvora, Slunja, Gline, Petrinje, Benkovca, Gračaca, Drniša, Pakraca, Belog Manastira, Plaškog, Rakovice, Saborskog, Svetog Roka, Šodolovaca, Topuskog, Trpinje, Udbine, Vojnića, Vrlike, Jasenovca, Kistanja, Korenice, Krnjaka, Lovinca, Majura, Maslenice, Negoslavaca, Okučana, Plitvičkih Jezera, Tenje, Biskupije, Borova, Cetingrada, Donjeg Lapca, Dubice, Erduta... Hrvatska ga još čeka.
Pomalo iznenađujuće od gospodina Derka. Trenutno se "značajniji" hrvatski umjetnici bave Houellbacqom i patnjama srpske i ostalih nacionalnih manjina u Hrvatskoj od "mračnih devedesetih" pa do naših dana. Bore se protiv nedostatka ljubavi i govora mržnje te brojnih fašista ii nacista u Hrvatskoj. U takvim uvjetima iluzorno je od njih tražiti i očekivati da obrađuju Domovinski rat. Kakav domovinski kad još nisu u potpunosti obradili ni Drugi svjetski i borbu "antifašista" za slobodu svih naših naroda i narodnosti. Gospodine Derk, Hrvatska mora i na tomu planu čekati da se rode novi umjetnici koji nisu učili Obranu i zaštitu i TIPS. Četrdeset godina, kaže Biblija.