U ludilu koje je zavladalo Srbijom nakon što je Haaški sud oslobodio prvo hrvatske vojskovođe Gotovinu i Markača, a sad i kosovskog Ramusha Haradinaja, nije neobično što je i u Hrvatskoj nezapaženo prošao napad na katoličkog župnika u selu Hrtkovci u Vojvodini. Dvojica su ga nasilnika napala, vrijeđala te otkinula hrvatske tablice s automobila. Selo je to gdje je 1992. Vojislav Šešelj na mitingu prozvao prezimena 17 obitelji i rekao im da moraju otići. Otišlo je 1200 stanovnika, mahom Hrvata, kojima se preko telefona prijetilo: “Ustašo, seli se”.
Jedno vrijeme umjesto Hrtkovci zvalo se Srbislavci, a Hrvati se nikad nisu vratili. Samo je to ilustracija stanja u Srbiji kakvo je i danas, jer se na prste jedne ruke mogu nabrojiti osobe iz javnog života, Sonja Biserko ili Čedo Jovanović, koje nije zahvatila histerija. Jer, politika dijela zapadnih sila dva desetljeća omogućavala je da svi u Srbiji mirno mogu zatvoriti oči pred onim što se dogodilo u devedesetima, kad su Milošević i Karadžić mirno pili viski u Ženevi. Pomalo neoprezno, dio rješavanja problema sile su prepustile Haaškom sudu, a tužiteljstvo je dobilo zadatak pokazati da je bila riječ samo o krvavoj svađi balkanskih plemena, a ne o planskoj i dijelom izvana podržanoj akciji Beograda. Pa su optužnice u udružene zločinačke pothvate udružile i Miloševića s njegovom klikom jednako kao i sve one koji su branili svoje domove i koji su ih vodili. Sud je na kraju razočarao naručitelje. Iako u međunarodnom pravu više nema ratnog zločina agresije, tu golemu rupu u međunarodnoj pravdi sud je ipak ovim presudama barem djelomice ispravio.
