Ima li smisla nakon dva desetljeća otvarati ormare i čistiti ih od kostura hrvatske privatizacijske i ine prošlosti? Mnogi su uvjereni da valja zaboraviti prošlost, podvući crtu i krenuti ispočetka, pod geslom “što je bilo, bilo je, tko je jamio, nek mu bude”, a novi prilog hrvatskoj knjizi zaborava daje i političar kojeg mnogi hvale kao jako inteligentnog. “Članovi HDZ-a trebaju prijeći preko raznih stvari u prošlosti, važno je samo da se okupimo svi kojima je HDZ u srcu”, kaže Ivić Pašalić, osoba u koju kao u izvanrednog poduzetnika jako vjeruju kreditni odbori u nekim bankama.
Za razliku od bankara, HDZ u Pašalićevu srcu izaziva grč u trbuhu i brojnim HDZ-ovcima, a ne samo mnogim građanima, kad se sjete kraja 90-ih i mračne atmosfere s prisluškivanjem oporbe i novinara i dirigiranjem medijima, sudovima... Pašalić se uzda u zaborav, od vremena kad je svojom razgranatom mrežom mogao utjecati na toliko puno stvari u Hrvatskoj ipak je prošlo dvanaest godina. U zaborav i zastaru uzdale su se i perjanice hrvatske privatizacije, međutim, moguće je da im na kraj stane po Josipovićevoj ideji provedeno ukidanje zastare za privatizacijski kriminal, ideja koja se činila pomalo utopistička, a mnogi, poput Ante Nobila, misle da od toga i ne može biti neke koristi.
Jer, kaže, podobni koji su dobivali tvrtke ionako su propali, pa tu spominje najpoznatije primjere, Miroslava Kutlu i Josipa Gucića, koji su i prije ukidanja zastare dospjeli na udar zakona. Mnoge tvrtke zaista su dopale u ruke vlasnika koji su svoje poduzetništvo svodili na prodaju nekretnina ili izgradnju stanova na zemljištu koje su na manje ili više lak način zaposjeli. Mnoge tvrtke zaista su propale, u 1500 tvrtki koje je pročešljala revizija na početku je radilo 635 tisuća ljudi, a do početka 2000. broj se više nego prepolovio, na samo 248 tisuća! Mnogi od tih ljudi prerano su otjerani u mirovinu i dandanas, ne svojom krivnjom, moraju živjeti na teret državnog proračuna.
Dva desetljeća vlasti HDZ-a s kratkom stankom u Račanovo vrijeme ostavila su državu koja se drži na rubu pada u zemlje s ugledom smeća, s (preko)brojnim braniteljima o kojima mora skrbiti, s (preko)brojnim umirovljenicima, s poljoprivrednicima kojima se dijelilo puno novca, a uvoz hrane istovremeno je rastao te s mnogo drugih usta koja redovito hrani majka država. Istovremeno, imamo cijeli niz poduzetnika, bivših političara, u koje kreditni odbori banaka imaju neobično jako povjerenje, pa od savjetnika s plaćom od 15 ili 20 tisuća kuna odjednom postaju višemilijunski investitori. Ako su mnoge tvrtke zaista u privatizaciji upropaštene, valja vidjeti kakav je saldo njihovih vlasnika, raspolažu li i oni zbirkama slika i satova kojih se ne bi postidjeli ni najbogatiji zapadnjaci i bi li time državi bilo lakše vraćati dugove.
I u krugovima savjetnika premijera Zorana Milanovića ima ih koji se zalažu za podvlačenje crte, i kad je riječ o vraćanju židovske imovine i kad je riječ privatizacijskoj pljački. Pomalo to podsjeća na najveći krimen koji se na dušu stavlja Račanu, što se s kriminalom nije obračunao, pa sad ponovno moramo iz početka. Ako se o njima i ne govori, kosturi u ormaru ipak neće nestati sami od sebe...
Cijenjena novinarka s Pantovčaka je u svoju analizu zaboravila uključiti razdoblje od 2000-2003 kada je vladala lijeva koalicija i njene nepodopštine, da ne zaboravimo smjenjivanje novinara gdje god su to mogli i stigli (HRT, Slobodna Dalmacija). Ali po njenom mišljenju to je razdoblje valjda slavno...