Priča počinje prije nešto malo više od 19 godina. U to vrijeme hrvatski trkački kalendar nije obilovao trkama kao danas, ni približno. Sezonu smo otvorili, kao i obično, kratkom trkom Endi, inače nastavak trke Nada Dimić, koja se svake godine održavala za famozni Dan žena, kasnije često mijenjala stazu, dužinu, organizatora i naziv. Danas je puno poznatija kao Savski polumaraton. Nakon prve kontrole, valjalo je otići na rani proljetni maraton, što je pametna odluka da ga se otrči direktno iz zimske baze. Pa smo zapičili u Rim. No, kako je rani ožujak još uvijek kalendarski zima, mjesec dana kasnije drapamo i proljetni maraton u Beču, a kontrola za to je bila simpatična trka na 10 milja u Grazu dva tjedna prije. Pred kraj svibnja skoknuli smo bez spavanja u Radence na maraton Treh Src, te do ljeta raspucali još tri brdovita polumaratona (Tuhelj, Vrbovec, Veitch), tjedan za tjedan.
Tko je najveća budala u klubu?
Tu smo se već počeli raspravljati tko ja najviše trka otrčao u sezoni i, posljedično, tko je najveća budala u klubu. Kako bi dobili pobjednika, smislili smo i interno bodovanje, svaka trka bi vrijedila toliko i toliko u odnosu na dužinu, plus-minus vremenski utržak. Bjesomučno su se tražile informacije o trkama, gdje, kada i koliko, što i nije bilo tako jednostavno, Internet i e-mail je nešto što je tek trebalo doći...
Rujan smo otvorili polumaratonima u Ptuju i Volkermarktu. Brzo smo uočili da listopad ima pet vikenda i u svakom se nudio maraton na relativno dohvatljivoj lokaciji. Naravno, pala je i oklada, i tko spoji svih pet maratona, bit će definitivno okrunjena trkačka luda, a za nagradu će dobiti gajbu piva od gubitaša. Izazov života!
Prvog listopada smo već na putu ka baroknom Salzburgu, moćna gomilica od desetak pretendenata na tu laskavu titulu s tri auta je odjezdila ka Mozartovim kuglicama. Sljedeći tjedan nismo morali na put, imali smo maraton u Zagrebu. No, već na trećem u Grazu je došlo do osipanja, a četvrti maraton u Carpiu više nije bila masovka, već se pretvorilo u obračun jedan na jedan. Na povratku mi Sead pruža ruku i veli da mu je dosta toga i da neće ić na zadnji. OK super, pobjeda je pobjeda, gajba je tu, ali misija nije potpuna. Tjedan kasnije sam sam u avionu za Istanbul. I tu počinje ona prava priča.
Birajte kome se hvaliti
U busu sam koji sve trkače vozi sa stadiona Bešiktaša preko Bosporskog visećeg mosta u azijski dio na start maratona. Slušam jednog omalenog Talijana kako pokušava nagovoriti lokalnog maratonca da mijenjaju majice. Kako je obadvojici engleski bio izrazito limitiran, nisu se sporazumjevali baš najbolje, pa sam Talijančiću uletio sa svojom majicom Zagrebačkog maratona, što je ovaj oduševljeno prihvatio. No, kako već tri dana ni sa kim nisam razgovarao o trčanju, imao sam potrebu da mu se pohvalim svojim ludorijama:
"Week before Zagreb I ran marathon in Salzburg."
"Me too."
"And week after Zagreb I ran marathon in Graz."
"Me too."
"And week after Graz I ran marathon in Carpi."
"Si, si, it was very hot!"
"I ran 7 marathons this year."
"Bene."
Na kraju bacam adut očajnika:
"Istanbul will be my 31st marathon."
I tu me fino sačekao:
"I ran 438 marathons."
Mislim se, e jesam našao kome ću se hvaliti. Tog malog Talijana engleskog imena William godinama kasnije sam redovito sretao u Pragu, Firenzi, Amsterdamu, Parizu, Klagenfurtu, Padovi, Rimu, Trstu, Torinu... Gotovo nikakve su vam bile šanse da otputujete na neki europski maraton, a da ne naletite na omalenu simpatičnu spodobu nakinđurenu svakakvim maratonskim đinđama iz cijelog svijeta. U prosincu bih odlazio kod njega doma i zajedno bi trčali maraton Reggio Emilia, on bi uzvraćao posjete, par puta trčao Zagreb i Plitvice. Inače je uvijek trčao s fotoaparatom, a kada bih ga pitao koji je rezultat imao na zadnjem maratonu, spremno bi odgovarao: 3 hours, 55 minutes and 36 pictures! Nikad se nije ženio, koja bi to trpjela?! A naći srodnu dušu takve sorte i nije baš lako. Vrlo jednostavno, cijeli život samo trčanje, trčanje i gotovo ništa više (ili još bolje – manje) od toga! Trčao je na svim kontinentima, u svim europskim državama, a podjelu Jugoslavije je strasno doživio kao priliku da za male pare fino poveća saldo zemalja u kojima je trčao maratone.
U Padovi 2007. godine, za jednog od naših zadnjih susreta, otvorio mi je u potpunosti svoju maratonsku dušu.
"Dragan, I have a big plan. I will run one thousand marathons!!!"
Kakav lik! Pretrčao je kompletnu zemljinu kuglu uzduž i poprijeko, valjda se ni sam ne može sjetiti kada je zadnji put ustao u nedjelju i nije otrčao maraton, ništa ga drugo u životu nije odveć zanimalo i nije mu dosta, još uvijek radi planove kako da otrči još nekakvih 300-tinjak maratona! Ali zaustavio se na brojki od 745 maratona. Zadnjih 255 će sigurno završiti negdje drugdje, svijet po kojem je pretrčao tri četvrtine svoga plana je ionako već odavno bio premali za njega.
