Nema toliko svetog mjesta u Hrvatskoj a da tamo ne bi mogla nastupiti Nives Celzijus. Malograđansko snebivanje nad njezinim ukazanjem u Lisinskom odjekivalo je navodnim legitimitetom što ga je pjevaljka stekla nastupom u hramu kulture. Kao, ne može svatko nastupiti u Lisinskom pa, ako je tamo, znači da je to što radi sigurno dobro.
Upravo suprotno. Život nas uči da baš svatko može nastupiti u toj dvorani koja već dugo nije standard kvalitete, nego je zbog sustava za svakog ponešto sve bliže dostojanstvu koje ima prigradska dvorana vatrogasnog doma. Što se mene tiče, spomenuta Nives Celzijus mogla bi nastupiti i u katedrali i vjerujem da bi imala bolji program od ovog koji se već 200 godina reprizira u tom prostoru premda to ne bi značilo da je ono što ona radi dobro.
Problem je puno širi od beznačajnosti izražene bilo u Celzijusima bilo u Fahrenheitima jer ona samo u vremenu koje je senzaciju počelo nametati kao kvalitetu može živjeti od onoga što navodno radi. Pa zaboga, ovo je zemlja u kojoj je neuspješna postjugoslavenska Lepa Brena glumila u kazalištu, u kojoj o sudbini mladih nadarenih ljudi odlučuju notorni antitalenti, u kojoj se književnom zvijezdom postaje tako da se šest ljudi međusobno hvali. I unatoč svemu tome, još smo uvijek kadri sa strahopoštovanjem gledati prema kulturnim institucijama koje tek u augmentativu predrasuda možemo smatrati velikim i značajnim.
A istina je da su baš "velike" ustanove, uključujući i Lisinski i katedralu, generatori malograđanskog duha u kojem rokćemo. Hrvatska kultura danas se nalazi na visećem mostu razapetom između nacionalne drkice s jedne i kapitalističkog grgljanja s druge strane. Užad popušta i polako se tone u živo, neprozirno prljavo blato provincijalizma. Pridjev hrvatski i njegove izvedenice postale su nacionalne žvale nabijene kulturi u gubicu, zbog čega neminovno predvidivo pokušaj bilo kakve umjetničke artikulacije završi u bjesomučnom zauzdavanju i mamuzanju, u nemoćnom rzanju i slinjenju zbog nakupaca i švercera koji su zajahali kulturu.
Ustanove su mjesta za uhljebljenje, baze jaranskih oligarhija i honorarčenja, a od globalizacije imamo činjenicu da smo globalno loši. I da nema problematičnog Frljića u Rijeci koji ustrajno razbija strukturu nacionalne kulture kao paradigme nadriintelektualnog poltronstva, slika bi bila idilična.
Dobro, i Frljiću prijeti da prekomjernim provociranjem postane puki incident, ali čak i da mu se to dogodi, on si, za razliku od bezlične mase, neće moći predbacivati da nije barem pokušao. Kurčevit, bezobrazan prema lažnim autoritetima, preuzima intelektualni rizik i, gotovo nevjerojatno za ovo podneblje, drži do vlastitog stava, Frljić uporno, zajedno s Matjažom Kekom, deprovincijalizira Rijeku. To što mu protivnici predbacuju kao magnum crimen, da je protivnik svega hrvatskog, uskoro bi mu moglo postati najvećom kvalitetom jer stvari oko Frljića ne mogu se svesti na zgražanje "što to on radi u Rijeci", nego se moraju dići na razinu pitanja zašto Frljiću nije dopušteno da rukavicu izazova malograđanima i "tetkama s ladnim trajnama" u lice baca iz Zagreba.
Hrvatski provincijalizam ne može se razaznati u provinciji budući da je ona to sama po sebi. On se najbolje vidi u Zagrebu, mjestu raskoraka statusa glavnog grada i faktičnog položaja sporednog sela. Kao antipod "riječkoj kulturno-sportskoj krpici" imate zagrebački Maksimir i HNK koji se, vidi sarkazma, nalazi iza Zdenca života.
U kazalištu je rizika i provokacije koliko i publike na zastrašujuće praznom i izgledom i simbolikom nakaznom stadionu. Daleko od toga da u Zagrebu ne postoje stalni proplamsaji iskrenih nastojanja velikih talenata, ali problem je u sustavu jer globalna klima ipak je svedena na to da, primjerice, i istinskim glumačkim draguljima poput Nine Violić prijeti da postanu ginjolke kreativnoj impotenciji koja im treba davati posao. Uostalom, nedostatak intelektualnog rizika najbolje se vidi kroz pokušaj održavanja javnih tribina u HNK, nemaštovito nazvanih "Filozofski teatar", premda bi ih ispravno bilo zvati "Glumljenje filozofije", tijekom kojih kvazifilozofski snobovi, baveći se temama koje su čisto pomodarstvo, okupljaju kvaziintelektualne snobove i zajedno, fingirajući subverziju, cijelo su vrijeme u popularnoj "kerećoj" pozi, bezrezervno na usluzi establišmentu.
No, "dok groši zveče, vino teče" pa će se kroz dojam da se događa toliko toga skrivati istina da se događa premalo toga važnog. A u takvoj klimi i Nives Celzijus u Lisinskom ne može djelovati natprirodno. Stvar je jednostavna; pjevaljke i vatrogasni domovi u ovoj državi postali su kulturni standard.
