Kruti obožavatelji Led Zeppelina nikako da shvate zašto Robert Plant već godinama odbija mogućnost obnavljanja hard rock legendi za veliku turneju, a razlozi su više nego jasni. I dobro ih se čuje na svakom novom Plantovu albumu snimljenom posljednjih godina, a osobito na onima koji su nastali nakon 2007. kada je održan slavni “reunion” koncert u londonskoj areni O2. Upravo u godini obnavljanja Zeppelina na spomenutom koncertu, objavio je veliki “povratnički” album s Alison Krauss “Raising Sand”, a uvrštavanje na popis “živih” i relevantnih, zapečaćen Grammyjem, nastavio je 2010. jednako dobrim albumom “Band Of Joy”.
Taj niz sada nastavlja i najnoviji uradak “Lullaby And... The Ceaseless Roar” koji proširuje odgovore zašto odbija Zeppeline: 67-godišnji veteran uživa u novim kreativnim izazovima i sasvim mu dobro ide, pa zašto bi to mijenjao za život u prošlosti? Za razliku od spomenutih albuma kojima je odavao počast primarno američkoj glazbi, countryju, bluesu, bluegrassu, rock’n’rollu i drugim izvedenicama sročenima za istančanije ukuse, Plant se nakon godina razdoblja provedenog u Americi, gdje se osobito potucao po jugu, vratio u rodnu Britaniju. I to u pastoralne prirodne krajolike koje je spojio s vlastitom sklonošću misticizmu, a nagnali su ga i da posegne za stihovima jednog od pjesničkih rodonačelnika moderne britanske fantastike Williama Morrisa.
Poznato je da su blues i amerikana duboko u Plantovu biću, pa od njih niti može niti kani pobjeći, a ovaj se put vraća i također već osvjedočenoj ljubavi prema orijentalnoj glazbi. Pjesme na “The Ceaseless Roar” imaju prepoznatljivu žicu koja pokazuje da za zvuk Zeppelina nije bio ništa manje zaslužan od Pagea, osobito u domeni začudnih, psihodeličnih harmonija koje su ovdje predstavljene u lakšem, pitkijem, eklektičnom duhu. Neke stare štoseve predstavlja na nov, moderniji način, a pritom ne bježi ni od programiranja i organskih popističkih aranžmana.
Uvodna pjesma “Little Maggie” ima jak keltski prizvuk, ali i ostavlja prostor za maštanje kako bi tek orijentalni dijelovi zvučali moćno da je ugostio gitariste Tinariwena. Odličan singl “Rainbow” mogao bi imati još pouzdanije nasljednike u pjesmama “Somebody There” i “House Of Love”, dok je “A Stolen Kiss” predivna dirljiva balada koja pokazuje da je Plantov glas krojen i za manje atletske, a više emocionalne zadatke. Svakako jedan od boljih i uravnoteženijih albuma godine.
isto je moga odradit jednu turneju s zeppelinima eto,za dobra stara vremena