Jedva da se toga itko sjeća, ali Coldplay su karijeru počeli kao skroman indie-pop bend, ostavljajući dojam banalnije, ali svejedno zanimljive verzije Radioheada. No kad su otkrili U2, Kraftwerk i Briana Enoa i odlučili postati veći od života, kvaliteta pjesama poklekla je pod rastućom zvučnom pompoznošću i art-rock imperativima, pa danas sve više nalikuju inferiornijem britanskom odgovoru na Arcade Fire.
Novi album zvukom svjedoči u prilog toj tvrdnji. Mylo Xyloto ambiciozan je konceptualni album, uglazbljena “ljubavna priča sa sretnim završetkom” u čije je središte, kako objašnjava frontmen Chris Martin, ubačeno dvoje mladih protagonista koji se susreću i zaljubljuju u “deprimirajućem urbanom okružju”.
Ako priča i nije osobito originalna, zvuk je – u skladu s očekivanjima – prostoran i izgrađen od mnogo minuciozno istkanih detalja. Šteta što je to premalo pravog sadržaja, a previše velikih, uglavnom praznih gesta.
