Kaj ti misliš ‘ko je stvarno veći, Gips ili Vlašić? – pitao je Žnora. Iznenadilo me da osim spomenute dvojice još uopće nekoga zanima ova nazovi dilema.
– Meni ti to više zvuči kao ona dječačka dilema “tko ima veći”. Da oprostiš, kurčenje bezveze s tuđim medaljama. Janica, Ivica i Blanka su veći, a njima dvojici se posrećilo da su im djeca genijalci – odmahnuo sam i pomislio “hrvatski posli”.
Žnora je nastavio bajati kako je baš spomenuti dvojac bio najzaslužniji za uspjeh svoje djece, kako su imali san, viziju, metodu, a meni se nije dalo ubacivati kladu na vatru tvrdnjom da ponekad pomislim što bi dječja pravobraniteljica rekla na neke od njihovih metoda. Jednostavno, previše sam cijenio Kosteliće i Vlašiće da bi se spuštao na “očinsku” razinu komunikacije između dva najuspješnija hrvatska izvozna proizvoda.
– Jebiga, te dvije obitelji imaju veće zlatne rezerve od Rohatinskog. Dobro da se nitko iz vlasti nije sjetio da bi im mogli uzeti proviziju na dobiveno zlato – okrenuo sam stvar na politiku koja je prošle godine izgubila i zadnji gram prava na oblikovanje budućnosti ove zemlje.
Ona je postala sporedna djelatnost oko koje se motaju sumnjivi tipovi, “kontroverzni poduzetnici” ako slove kao uspješni ili preplašene, bljedunjave i pozicijom impresionirane utvare, ako slove za “samozatajne”. Spas za ovo društvo vidio sam isključivo izvan tog kruga, u pojedincima koji imaju što za reći i koji bi to konačno javno trebali i napraviti. Ne treba pristajati na doživotni prekid vatre između dvije Hrvatske; one šutljive, radne i poštene i one korumpirane, prostituirane i prljave, jer onda ispada da je ovo doista ničija zemlja. Sada je vrijeme da se primirje jednostrano prekine i da se raspali po njima. Svima. Uzdahnuo sam. Otelo se onako, iz trbuha, da ne idem anatomski pretjerano niže. Žnora me gledao ispod oka.
– Čudno je to kod tebe. Uživaš u traganju dlake u jajetu. Sitničariš brate, ono, do najsitnijeg detalja, a život ponekad samo treba pustiti da ide – smješkao mi se pokroviteljski. Nastavio je poučno, ono oko života. – Sve se mijenja, ide naprijed. Evo, gejovi će marširati i po Splitu – namignuo je.
– K’o da će to biti prvi put da gejovi marširaju po splitskoj rivi – namignuo sam i ja.
– Kako to misliš? – Žnora me presjekao pogledom.
– Pa mislim jednostavno, koliko se do sada gejova prošetalo rivom, koliko ih je moralo biti među svim tim milijunima turista koji su godinama dolazili u Dioklecijanovo mjesto. Nije Split palanka koja se zgraža nad drukčijim, to je svjetski grad – govorio sam ozbiljno.
– A, na to misliš. Izgledalo mi je kao da podsjećaš na... – sada sam ja odmahnuo rukom i prekinuo Žnoru.
– Nikome ti danas moj Žnora ne možeš vjerovati, pa ni sebi samom – zakopčavao sam jaknu.
– Vraga, možeš statistici. Evo, brojke kažu da je sto tisuća Hrvata bilo na odmoru – osjetio sam zavist.
– E, to je tek laž. Na odmoru ti je zapravo 320 tisuća Hrvata – lupio sam ga po ramenu.
– Kaj ih je stvarno toliko na skijanju? – poblijedio je.
– Ne, tih 320 tisuća su nasanjkali.
Otvori KEKS Pay
