Trzavice između Bregovića i Bebeka nakon New Yorka, kad je Goran od članova benda tražio da se u njegovu korist odreknu prava na ime Bijelo dugme, nastavile su se na domaćem terenu. U prošlom broju spomenuli smo prekid turneje jer je netko od njih, mimo pravila, poveo svoju ženu. Taj netko bio je Bebek.
“Bili smo u Splitu”, prisjeća se Zoran Redžić. “Kad ih je Goran vidio, samo se okrenuo prema meni i rekao: ‘Idemo!’. Sjeli smo u kola i otišli u Sarajevo.”
Ljudi na drveću
Puno godina kasnije, kad mi je davao intervju kao autoru filma “Izgubljeno dugme”, Zoran Redžić se još jednom prisjetio tog događaja i rekao: “Ja sam se slagao s tim jer žene nitko ne vodi na posao.”
Sad je valjalo ipak prionuti poslu i demantirati medije koji su se raspisali o raspadu benda. Imali su četiri dana za organizaciju velikog besplatnog koncerta kod Hajdučke česme. Do nedjelje je sve bilo na mjestu i samo im je još trebalo lijepo vrijeme. Rock kritičar Peca Popović, koji je Goranu i predložio taj koncert, cijelu je noć proveo gledajući u nebo. Osvanuo je lijep, sunčan dan. Meteorolozi su rekli da kiša neće padati. Dušan Vesić u knjizi “Šta bi dao da si na mom mjestu”, iz koje crpimo podatke za ovaj feljton, piše da je u 11 sati prije podne došlo 30 ljudi. U tri popodne bilo ih je nekoliko stotina. Onda je netko javio da iz Beograda stiže gužva i tada su počeli problemi. Ljudi su se počeli penjati na drveće. Milicija je bila poslala samo dvanaest ljudi, pa je Peca molio neke vojnike da i oni održavaju red koliko mogu. Počelo je mirisati na nevolje...
Nakon brojnih predgrupa pojavili su se oni, euforično započeli koncert s “Kad bi’ bio bijelo dugme”, nastavili s “Ništa mudro” i onda je počeo kaos. Skele na kojima je bilo postavljeno ozvučenje stajale su na samo jednoj cigli. Kad se ta cigla prevrnula, lijeva strana ozvučenja počela je padati. Peca Popović i Toma Milaković su skočili, podmetnuli leđa i dobrih petnaestak minuta držali na leđima cijelu konstrukciju dok su tehničari ponovno sastavljali skele. Koncert je nakratko prekinut, a Bebek je počeo autoritetom zvijezde komunicirati s publikom. Kad je koncert konačno nastavljen, kaos je nastavljen jer svi oni koji su bili sjeli, odjednom su jurnuli naprijed. Milicija je tražila da se koncert prekine. U jednom trenutku članovi benda bili su opkoljeni sa svih strana. “Svirao sam na mnogo koncerata u životu, ali nikada se nisam uplašio kao na Hajdučkoj česmi”, rekao je Laza. I Bregović je bio u istom filmu. “Bio sam strašno prepadnut. Prvi put sam osjetio da stvari stoje iznad nas”, rekao je. Nitko se od članova benda ne sjeća svirke. Svi pamte onesviještene djevojčice koje su iznošene iz publike, pozive izgubljenoj djeci, paniku tehničara da će publika u valovima prevrnuti miks pult... A onda je ozvučenje počelo ponovno padati i Bregović je počeo držati govor. Rekao je da se svi trebaju sabrati, sjesti i biti mirni jer “smo svi u opasnosti.” Odjednom, sve se smirilo, valjda su već svi bili i umorni. I koncert je konačno bez problema završen. Na povratku, cijeli se bend stisnuo u citroenu, a kad ih je publika prepoznala, na rukama je nosila auto čitavih sto metara. Dragan S. Stefanović je u jednom trenutku otvorio prozor i zamolio ih da spuste automobil, ali je samo dobio šaku u oko. Možda je ipak najgore, piše Vesić, prošao Laza. On je sutradan ujutro trebao polagati ispit u ekonomskoj školi u Kraljevu pa je požurio kući. Međutim, njegova žena Vesna nije bila kod kuće, a Laza nije imao ključ, pa je sjedio na stubama do jutra.
Peca Popović je pak odmah poslije koncerta bio na radiju i govorio o dojmovima. Poslije emisije je zaustavio taksi da ga što prije odveze kući da se baci u krevet. Taj taksist je upravo bio slušao emisiju i rekao Peci: “Jeste li vidjeli kakva je to ludnica bila na Hajdučkoj česmi? E, da sam ja vlast, pohvatao bih te koji su to organizirali i sve ih postreljao!”
Zašto je Ipe otišao?
U svakom slučaju, koncert kod Hajdučke česme u Beogradu 28. kolovoza 1977. ispao je najveći rock događaj te godine u Europi. Procjene o broju publike varirale su od pedeset do sto tisuća. “Taj koncert je prilično ispraznio blagajnu Bijelog dugmeta, ali mu je napunio srce”, dobro je tada primijetio Duško Pavlović. Glas o magiji na Hajdučkoj česmi brzo je obišao cijelu zemlju.
Bregović se spremao u JNA, odnosno kako je sam govorio – spremao se na jednogodišnje odsustvo iz života. U vojsku je otišao 3. studenoga, ali je do posljednjeg trenutka prije odlaska u Niš miksao koncertni album u Jugotonovim studijima u Zagrebu jer nije bilo vremena da se ide u London. Album “Koncert kod Hajdučke česme” izašao je 30. prosinca. Dušan Vesić ističe kako su, za razliku od njihovih studijskih ploča, koncertne ploče uvijek zvučale tehnički naivno. Ova je prva u tom nizu, a svaka sljedeća bila je samo još gora. I Bregović je pravilno primijetio da to nije pravi živi album. To je bio njegov način: bolje da ti on kaže da to nije dobra ploča nego da čuje to od tebe.
“Kada je Bregović pozvan u vojsku, bilo je to na rubu nacionalne tragedije, kao kad je svojedobno Elvis Presley bio pod optužbom za nezakonito bogaćenje, ili kad je pozvan da služi domovini”, pisao je 1978. engleski glazbeni magazin Melody Maker.
Čim se po Nišu pročulo da će Brega iduću godinu provesti u tom gradu, ženske su počele masovno napuštati frajere. I u vojarni se nastojao baviti glazbom pa je organizirao mješoviti zbor vojnika i gimnazijalki. Oficiri su bili zadovoljni. Ali, kad su jednom popili, a jedan od njih, kapetan Brborić, naručio pjesmu, dirigent Bregović rekao je da ne može tako – nije ovo kavanski zbor. I tko je uostalom vidio da se od zbora naručuju pjesme? Za Novu 1978. godinu kapetan Brborić svog je najslavnijeg vojnika za osvetu poslao na stražu. Vojnik Bregović proveo je smjenu cupkajući na jednoj nozi, u snijegu, u ritmu ciganskih trubača koji su svirali po niškim sokacima.
U međuvremenu, Milić Vukašinović osnovao je Vatreni poljubac, Pravdić se još u listopadu vratio iz Čačka i saznao da više nije u bendu jer je Laza primljen kao stalni član. Zoran Redžić naumio je srediti financije grupe, a Laza i Ipe su se sastali kako bi razgovarali o svom samostalnom albumu. U to su vrijeme obojica puno pila. I tako su otišli u motel “Kruščicu” blizu Viteza i uobličavali ideje. Imali su i pomoćnika koji je išao ispred Laze i ostavljao po čašicu loze na svakom odmorištu na stubama. Ranko Boban ponudio je da će napisati tekstove, Goran Kovačević pristao je otpjevati ih, a poslije se priključila i Ipina sestra Gordana za koju se znalo da je dobra pjevačica. U Vitez je jednog dana stigao i Vlatko Stefanovski da im uzvrati što su ga pozvali na Hajdučku česmu. Na kraju su otišli u London snimiti ploču, a novac im je posudio Zoran Redžić.
Kad je Brega došao na odsustvo, pustili su mu ploču. Bio je začuđen kad ju je čuo. Mislio je da su u Bijelom dugmetu više naučili. Ipe i Laza bili su ljutiti i razočarani.
U Jugotonu su pak odugovlačili s izdavanjem albuma pa su obojica i dalje puno pila. A onda je puklo i Ipe je u listu “Zdravo” 29. svibnja rekao: “U očima javnosti bio sam zvijezda, a u praksi samo običan fizičko-scenski radnik. Zato smo Laza i ja morali otići”. Bregović je ljutito uzvraćao: “Ipe odlazi iz Bijelog dugmeta da ne bi radio moje, već stvari Laze Ristovskog. On je blesav što govori protiv stvari koje je radio. Eto, jednom Ipi je smetalo što nosimo pojačala, a meni nije iako sam veća zvijezda od njega i mogu ga kupiti za doručak”. Ipe je točku stavio u istom listu 26. lipnja: “Goran tvrdi da mu nisam priopćio da napuštam grupu. Ovom izjavom želim prekinuti sve njegove sumnje: Ja nisam član Bijelog dugmeta već šest mjeseci”.
Zašto je Ipe otišao? Dušan Vesić piše da je kod njega spavao sto puta, ali da mu nikada nije htio kazati zašto je otišao. Možda ga je nešto povrijedilo? Jer oni su u Dugmetu bili takvi: znali su povrijediti jedan drugoga a da to i ne primijete. Ne zna se točno od kada potječe njihov međusobni dogovor da je najstrože zabranjeno maznuti curu nekome iz benda, ali taj dogovor nije bio bez razloga.
Krajem lipnja Jugoton je odlučio ne platiti tristo tisuća dinara za Ipin i Lazin album “Stižemo”. Na kraju su Slovenci pristali platiti ploču, ali kraj je došao prije početka. Naime, ploča nije objavljena, kao što je planirano, 10. rujna. Devet dana kasnije Ipe je uhićen. Evo kako se odigrala ta epizoda.
Vesa Adamović, pomorac iz Sarajeva, zaključio je da bi mu dobar posao s hašišem donio ogroman novac. Zašto da se muči cijeli život na brodovima? Na kopno je tako izišao s tri i pol kilograma hašiša. Postoji priča, piše Vesić, da je Vesa pred nekim ljudima spomenuo tri i pol kile šita i da mu je iste večeri policija banula na vrata. Dao je svu drogu i policija je rekla da će dobiti dvadeset godina zatvora. Počeo je plakati, a inspektor Amir Latić znao je da ima svog čovjeka koji će mu ispuniti san – pomoći da uhapsi Bijelo dugme.
Vesa je, po dogovoru s policijom, pronašao Ipu i ponudio mu pola kilograma – nije htio čuti za manje jer ne želi prodavati siću. Ipe je došao ispred hotela “Terma” na Ilidži, dao novac i preuzeo plastičnu vrećicu. “Tek kod kuće vidio sam da se u vrećici nalaze dva krpena zamotuljka. Otvorio sam prvi, u njemu su bile tri ploče hašiša, ono što sam ja kupio. To sam sakrio u duplom dnu namještaja u stanu svojih roditelja. U drugom zamotuljku bio je hašiš, ali čudnog oblika i buđav. Probao sam ga i shvatio da je loše kvalitete. To sam ostavio u bubnjevima u garaži u mom stanu u Neđarićima. Nisam smio to baciti dok ne pitam Vesu zašto mi je dao nešto što nisam platio. Onda me je nazvao telefonom i rekao da mi je to poklonio”.
Za to vrijeme inspektori su pratili koga je sve častio hašišom. I onda su ga čekali na ulici – taman se bio vraćao iz šetnje s djevojkom.
Inspektor Latić bio je ljubazan kad su s njim došli u stan Ipinih roditelja, a Ipe je policajce u civilu predstavio kao ljude s televizije. Najgore što mu se moglo dogoditi je da roditelji saznaju. Majka im je otišla svima skuhati kavu u drugu prostoriju, a Ipe je odlučio da neće muljati. “Odlučio sam mu predati drogu. Latić se istog trenutka prenerazio i odmah postao vlast”, ispričao je Ipe. “Pozvao je moju staru i pokazao joj. Ona je vrisnula: ‘Dajte mi pištolj da ga ubijem’.”
Tri i pol godine zatvora
Kad je uhapšen Ipe, zatvoreni su i Ranko Boban, Zlatko Hold i Goran Kovačević. Sve su ih ošišali pa su shvatili da neće kući tako brzo. Vijest o njihovu uhićenju objavljena je u svim novinama. Ipe se izbezumio. Do tog je dana, zaključuje Vesić, bio povučen i zatvoren u sebe. Od tog dana bio je zaključan u sebe i više se nikada nije otvorio.
Na sudu je, međutim, osuo paljbu po bivšim kolegama:
“Na ruku mi je išlo to da su me na uživanje droge pozivali kolege iz sastava. Najviše Goran Bregović i Željko Bebek. Tvrdim da je devedeset posto članova Bijelog dugmeta uživalo drogu”.
Goran Bregović mu je u knjizi “Bijelo dugme” Duška Pavlovića uzvratio: “Bili smo zakazali turneju od sto i dvadeset koncerata. A kako izgleda pušiti svaku noć, piti do zore i biti dvjesto dana na putu? I sada kad on na sudu kaže: ‘Učili me Bregović i Bebek’, svim ljudima koji nas znaju to je smiješno jer znaju da bih ga ja – ne da je pušio već da je samo spomenuo drogu – progurao u zemlju do nafte...”
Ipe je dobio drakonsku kaznu: tri i pol godine zatvora. Poslije žalbe skinuli su mu samo šest mjeseci. Jednom, prije zatvora, htio je otići kod Brege, piše Vesić. Princip je bio sljedeći: pozvoniš i onda se odmakneš par koraka unatrag da te Brega može vidjeti kroz prozor. Ako bi zvonio netko koga bi očekivao, bacio bi mu ključeve kroz prozor. Ipi nije htio baciti ključeve, a kasnije je objasnio da mu nije imao što reći.
Ipe je u zatvor otišao tek 17. veljače 1981. Bio je u Zenici i Foči, zatvorima u kojima svaka nakaza voli kad mu u ćeliju dođe netko kakav je bio bubnjar Bijelog dugmeta. Njegovi roditelji rastali su se zbog svega toga...
Za to vrijeme Bijelo dugme je već prašilo turneju “Doživjeti stotu”. No što se događalo s Dugmićima od trenutka kada su Ipe i Laza napustili bend, a Ipe završio u zatvoru?
Bregovićeva prva misija bila je otići na dopust u Sarajevo i vidjeti se s Bebekom. Iako to nikada ne bi priznao, odlazak Ipe i Laze ga je povrijedio. Duboko u sebi plašio se kakav stav o svemu ima Bebek. Kad ga je vidio odahnuo je: Bebek nije mislio otići. Štoviše, već je pripremio zamjenu za Ipu – Dragana Jankelića Điđija. Ili jednostavnije – Điđija Jankelića. Uskoro su obnovljeni i kontakti s Vladom Pravdićem. On im je oprostio izdaju i Bijelo dugme je opet bilo kompletno. Kad god bi netko napustio grupu, Bregović bi odmah zakrpao rupu da se ne širi.
Brega je tada već imao konture albuma “Bitanga i princeza”. Ostali članovi benda došli su u Niš i iznajmili kuću. Bregović bi bježao kroz žicu iz vojarne, oni bi ga pokupili autom i cijelu bi noć vježbali u toj kući. Policija je sve to znala jer pojava Dugmića nije mogla ostati neprimijećena. No nisu ga otkucali vojnim vlastima. Uvijek je bilo tako kod Bijelog dugmeta: jedna vlast ih je čuvala, druga ih je proganjala i hapsila.
>>Bregović: Osjetio se eros kad su ušli Tito i Jovanka
Zanimljiv tekst. Izgleda nigdje nije idealno, ljudi su svugdje samo ljudi