Kada osoba ne može vraćati stambeni kredit, ima dva izlaza iz toga stanja. Ili čeka svoju sudbinu prekriženih ruku, a onda dolazi do ovrhe (premda se bankama ne isplati dobivati nekretnine koje onda treba prodavati da bi dobile novac, jer banke posluju novcem), ili proda stan, vrati kredit i započinje novu fazu. Zadužena država, za razliku od osoba, ima i treću opciju, povećati poreze i tim većim priljevom novca u blagajnu vratiti svoja zaduženja. Svaka politička opcija (bilo lijevi bilo desni centar) na vlasti želi imati što veći postotak zadovoljnih birača pa kupuje socijalni mir iliti zadovoljstvo što većeg broja svojih podanika. Tako kupuje nešto za što nema novca u nadi da će ga jednom pronaći, a najbolje bi bilo da ga pronađe ona vlada koja će doći poslije. Lako je, na primjer, hadezeovcima spočitavati sadašnjoj vladi pad standarda hrvatskih građana, a pritom prešućivati da su ljudi u sadašnjem stanju zbog razularenog šopinga socijalnog mira koji je provodila bivša vlast.
Nije sadašnja vlada zaposlila toliko ljudi u državnim ustanovama, ministarstvima, državnim poduzećima itd. Ako i jest, onda je samo dodala pokoji kilogram novčanica na već preteško opterećenje koje na leđima nose porezni obveznici. Koju opciju ima sadašnja vlada? Istu kao i američki predsjednik Barack Obama i europski vladari. Načiniti pokoju zakrpu u proračunu povećanjem poreznog pritiska i pritom priželjkivati da pritisak ne izazove pucanje šavova. Ili provesti velike strukturne reforme koje će dovesti do nezadovoljstva prije svega onih koji žive, kako se obično pogrešno kaže, na državnim jaslama. Dakako, tu se ne govori o sredstvima kojima treba financirati škole, bolnice itd., već o tome koliko ima načina za uštedu, pa i u tim ustanovama, a da se ne govori o državnoj administraciji itd.
Njemačka iritira većinu europskih država svojim lekcijama i inzistiranjem na štednji. Mnogi pritom zaboravljaju da Njemačka (ali i Francuska) 2003. godine nije imala svoj proračun unutar europarametara. Nije kažnjena jer se našlo rješenje (zahvaljujući Italiji koja je predsjedala Unijom) za prevladavanje tog problema. No, Njemačka je krenula u operaciju ozdravljena svoga proračuna, a najveći je teret od 2005. na svoja leđa stavila kancelarka Angela Merkel mjerama koje je donijela njezina vlada. Merkel preporučuje drugim zemljama da u njihovu interesu poravnaju državne proračune. Vladama u pojedinim državama, pa tako i u Hrvatskoj, nije lako uvesti rezove i strogost u potrošnji. Protiv restriktivnih mjera pobunili su se građani diljem Europe, u četvrtak su održani prosvjedi u 23 europske države (nije mi jasno zašto im se nisu pridružili hrvatski građani) u kojima je, zbog nasilnika koji uvijek prosvjede nastoje iskoristiti za svoje maloumne ekshibicije, bilo uhićenih i ranjenih.
Mnoge države, za razliku od pojedinaca, osim što u dužničkoj krizi imaju mogućnost povećanja poreza (zbog toga se smanjuje potrošnja, a zbog smanjene potrošnje i proizvodnja te priljev novca u državne blagajne, pa se stvara začarani krug), posjeduju i imovinu, ne samo nekretnine, koju mogu unovčiti. U Hrvatskoj, na primjer, ima najmanje 60 vojarni koje bi se mogle prodati. Država ima i svoje dionice u mnogim poduzećima, pa i cijele tvrtke, koje može unovčiti, a zatim davati koncesije itd. Država je stvorila dugove, pa neka ih podmiri, ali ne na račun pojedinaca povećanjem poreza, već prodajom nekretnina i ostaloga (netko to naziva obiteljskom srebrninom). Prodajom srebrnine krpaju se rupe u proračunu, ali istodobno se moraju provesti strukturne reforme. Time se izbjegava povećanje poreznog pritiska pa se reforme mogu lakše podnijeti. Ljudi gube povjerenje u demokraciju (pokazuju to i prosvjedima) pa tzv. populisti dobivaju njihovu naklonost.
“Danas su ljudi kao boksač nakon dobivenih udaraca – ljulja se, ali je još na nogama. Tko prodaje sigurni izlazak iz te situacije (kao populisti, op. a.) teško griješi. Potrebna je suštinska demokracija, sloboda. Moralna kriza nagriza sve osobe: od nezaposlene mladeži do umirovljenika s niskim primanjima”, kaže milanski nadbiskup kardinal Angelo Scola koji je u petak u Londonu govorio u Gornjem domu parlamenta. Potrebna je nova vizija i prije svega nova politička kultura, drži Scola. Jer, današnji političari imaju, više-manje, sljedeće geslo: moraju svi platiti, ali zakone o tome stvaram ja. No, sada smo u fazi da neku nekretninu trebaju prodati i političari kako bi započeo novi ciklus.
Suština 'koncepcijskog sukoba' u današnjem svijetu - naoko, između anakronih sustava koji se samoiscrpljuju 'jačanjem fiskalne discipline' i poletnih ekonomija poput Kine, Indije, Brazila... koje kapitaliziraju prirodne izvore, bijedno plaćenu radnu snagu i parazitiraju na dugoročno uništenom okolišu - nije u modelu ekonomije, nego u modelu 'demokracije': ondje gdje haraju partitokracije (EU, SAD, Južna Amerika...) ili manje-više deklarirane diktature (Rusija, Kina, Indija...) NEMA SREĆE jer nema ni esencijalnih tehnoloških pomaka - ključni 'resurs' je ili novac (sjetite se Midinog poučka) ili neobnovljiv prirodni izvor, a jedini 'agens' koji im može doskočiti jest sinteza direktne demokracije i ambijentalno održiva ekonomskog rasta. Svijet, nažalost, srlja u strašne sukobe moćnih i nemoćnih, lažna demokracija se prokazuje kao oruđe bankarske mafije... Ne bu dobre!!!