Posve je pogrešno bilo da bivši ministar Rončević izlazi sa svojom
istinom vezanom uz vojne kamione. Ispada da je otvorio dušu u pokušaju
da okrene percepciju javnosti. Napao je i izvrijeđao generala
Miličevića, koji ga je prokazao, sveo sve na pokušaje Mesićeva osobnog
obračuna s njim, ali efekt je samo nova lavina osuda i još jači dojam
da nešto prikriva. Tko god mu je savjetovao da tako pokuša promijeniti
stvarnost, pogriješio je. Kao što je pogriješio i premijer Sanader kada
je priču o BMW-u pokušao banalizirati.
U oba se slučaja mislilo da će se takvim manipuliranjem začepiti rupe i
medijska glad, da će javnost povjerovati u friziranje i doskočice, ali
su se time samo dodatno osramotili. O BMW-u, istina, sada nitko ne
govori. Čeka se famozni kupac ili potpuni zaborav. Sanader trenutačno
može biti zadovoljan, jer se ne radi o njemu, nego o Rončeviću, ali
kako se god okrene, radi se o HDZ-u. Ako tako jaka stranka ne može
bolje upravljati krizom u vlastitim redovima, nije čudo da pada
povjerenje građana u HDZ-ovu sposobnost da upravlja državom.
Ako ne zna predvidjeti štetu koja je učinjena kupnjom skupog automobila
u krivo vrijeme, a za tako skupu igračku u Hrvatskoj je uvijek krivo
vrijeme, nije nikakvo čudo što nisu uspjeli anticipirati ekonomsku i
društvenu krizu i što se ne znaju s njom nositi. BMW se može
banalizirati, nekomu se to čak može i svidjeti, jer ljudi su progutali
i veronsku večeru i satove i nejasna bogatstva i političke trgovine
najgadljivijih vrsta, ali osobna kriza svakog građanina posebno
senzibilizira ljude. Sada više nego prije uviđaju paralizu pravne
države i nezainteresiranost vladajućih za bilo što osim vlastitog
interesa.
Ako je predsjedniku države, kao svojevrsnom zviždaču o aferi vojnih
kamiona, trebalo gotovo pet godina da se iščeprka tek površina priče,
čemu se mogu nadati obični ljudi koji se dnevno sreću s kriminalom u
svojim sredinama? Komu da ga oni prijave kada se Mesića uporno
ismijavalo?
Komu da se potuže kada se na sumnje odgovara progonom onih koji
sumnjaju, kada se Rončević u svoju obranu ne može sjetiti ničega osim
optužbi za “komunistički progon”, a generala Miličevića se ocijeni
nesposobnim za napredovanje i zbog toga jalnim na sve? Tko će vjerovati
radnici u HAC-u kada svoje šefove optuži za korupciju? Kako će ona
dokazati ono što zna kada je u prvoj izjavi ti isti šefovi u svoju
obranu proglase bolesnom? Ima li razloga pokretati istragu kada se radi
o običnoj bolesnici?
U svakoj od takvih priča vladajući se već godinama ponašaju kao da je
najvažnije pustiti što više dima i magle. To je najbolji način da svaka
priča ostane nedovršena. HDZ, naime, i kao stranka i kao vlast obožava
nedovršene priče.
Obožava afere koje buknu pa nestanu i čiji se rezultat nikada ne vidi.
To im otvara sjajan prostor za stalne manipulacije i izbjegavanje
suočavanja s istinom, ali i s pravosuđem. Najbolje se snalaze u hrvanju
u blatu, jer tako nitko ne može ostati čist. Postali su gotovo virtuozi
u prebacivanju loptice na tuđi teren i osobnim napadima na oponente i
kritičare tretirajući tako građane kao dvogodišnjake čija se
koncentracija na jednu stvar mjeri u minutama.
Daj narodu drugu aferu i zaboravit će što su ono htjeli pitati. U bolja
vremena i zlatno doba Ratka Mačeka, koji je na sebe preuzimao sve
spinove i puštanje magle štiteći tako i HDZ, i Sanadera, i Vladu, to je
još i prolazilo. No, više ne ide. Preteška su vremena da bi se HDZ smio
ponašati neozbiljno, omalovažavati afere i skandale, ignorirati javnost
i čudno je da to Sanader ne shvaća. Kredit koji političari u Hrvatskoj
imaju davno je potrošen i malo je nevinih u toj igri, ali na HDZ-ovu
dušu ipak ide najveći dio tog troška.
MAGAREĆA KLUPA
Otvori KEKS Pay
