Pravo je čudo koliko je stručnjaka i vrhunskih gospodarstvenika hrabro i odlučno inzistiralo na tome da Hrvatska u 2009. godini treba ići na nulti proračunski deficit, a istodobno je sve upozoravalo na to da je u uvjetima širenja svjetske gospodarske krize takvo što nerealan, preambiciozan plan. Javni se rat vodio zbog plaća državnih zaposlenika, zaboravilo se da je ciljanje nultog deficita zapravo zaboravljanje dubokih strukturalnih problema hrvatskoga gospodarstva koje će se u slučaju produbljivanja krize moći spašavati jedino proračunskim novcem.
Razmjeri potrebne pomoći lako bi mogli biti toliki da će milijarda i pol kuna za veće plaće biti potpuno nevažan iznos. Zamrzavanje plaća bilo je pokušaj uporabe pogrešnog alata na pogrešnom mjestu, a nitko nije iznio realan plan restrukturiranja cjelokupne državne potrošnje. Stoga nije čudno što je Sanader jučer morao priznati novi veliki rast planiranih proračunskih rashoda u 2009. koji će biti čak i veći nego u prethodne četiri godine. Jesu li srezani ičiji politički apetiti? Pa nitko o strukturi troškova nije javno razgovarao, nego se ponajprije pililo o nekoj novoj svetoj kravi (državnom suficitu) i žrtvenim janjcima – državnim službenicima.
A hrvatsko društvo opterećeno je sa 17 godina nerealnih populističkih proračuna koji su uz državnu blagajnu iz godine u godinu vezali sve veći broj ovisnika i sve veći broj političko-infrastrukturnih projekata. Da je, primjerice, onaj silan novac za autoceste pravodobno uložen u otvaranje novih radnih mjesta i poticanje gospodarstva, danas ne bismo imali propuh u blagajni.
