Gajbu i Glavu sam sreo nakon, koliko? Više od mjesec dana? Djelovali su pokislo i zabrinuto. Kada sam ušao u birtiju bili su za istim stolom, ali se vidjelo da nisu zajedno.
– Lijepo vas je za vidjeti ovako izvanredno sjebane – pokušao sam provokacijom doprijeti do njih. Ravnodušno su me pogledali i na tren nisam znao je li uopće sjesti ili se pokupiti podvijena repa. Ipak sam privukao stolac. Pogledavao sam jednog i drugog u ping-pong ritmu. Onda se Glava smilovao.
– A, kaj je? – izroktao je i povukao dim.
– Nikaj – odgovorio sam preko one stvari, jer sam mislio da se kurče i toga mi je bilo preko glave. Glava je uhvatio moje kolutanje očima.
– Dobro, dobro, vidimo te, ali brige, amigo, brige. Tada se Gajba okrenuo, pa je prostrijelio Glavu i prosiktao: – Ti mu reci, kad si ga i zvao.
Dramatska stanka. Nalaktio sam se.
– Klince smo čupali iz murje – šapnuo mi je Glava i pogledao oko sebe, da ga netko ne čuje. Mislio sam da su imali prometnu, da su roknuli koga, da su dilali, drogirali se, kaj ja znam, konvencionalni zločini.
– Meni su malu pokupili u Varšavskoj, a Glavi sina... – Gajba je zastao kao da niti ne želi izreći sam razlog.
– Dobro, zbog Blue Maxa i rođendana u vatrogasnom domu u Bukovju. Bio je rođendan... – Glava se pokušao uvjeriti. Zacerekao sam se.
– Klinci vam se nakon škole igraju Drugog svjetskog rata – smijao sam se kroz rečenicu. Glavi i Gajbi nije bilo do smijeha, pa sam i ja zastao.
– Gajba, tebi je bar lakše, specijalci u Varšavskoj nisu bili grubi.
– Jesi ti normalan?! Policija je sila, pa kako sila može biti nježna! Da ih u marici nisu slagali po feng shui principu! Majmune! – urlao je. – Kažem samo ono kaj čujem – pokušao sam amortizirati. Okrenuo sam se Glavi. – Di ti je sin? – Doma – uzvratio je.
– Pa jesi kužio da ga baca u desnom zavoju – rukom sam pratio rečenicu. Glava je odmahnuo. – Nimalo.
– Možda je sve dječja zajebancija. Odrast će i doći će sve na svoje. Uostalom, što, u tim godinama normalno je biti malo radikalan. Kad odrastu uvijek se mogu skrasiti u Josipovićevu uredu – relativizirao sam.
– Kaj su tebi ovi iz Varšavske i iz Bukovja isto? – Gajba je skočio. Shvatio sam da
imam posla s natruhama ideologije.
– Više nemam pojma u ovoj državi tko je tko. Iz ultra ideologiziranog društva, skočili smo u nacional-religijsko pribježište, da bismo se danas namakali u dezideologiziranoj mlaki. Je li HDZ desnica? Je li SDP ljevica? Kad si čuo da SDP brani prava 310.000 nezaposlenih i 73.000 onih koji rade bez plaće? HDZ samo kad mu je prigodničarski koristilo izvuče nacionalni tam-tam i Tuđmanov leš. Stranke su postale samoupravne interesne zajednice i jedina im je ideologija prežderavanje – ne znam jesam li tješio njih ili kurio samog sebe.
– Nisi normalan. Po tebi bi djecu opet trebali gurati u pionire – Gajba nije odustajao.
– Ima Gajba pravo. Bolje je bez ideologije. Uostalom, čemu služe ljevica i desnica? – pitao me Glava.
– Danas u Hrvatskoj? Jedino za samozadovoljavanje.
