Kako bi reagirao Dalmatinac kada biste ga oslovili kao da je Zagorac, ili pak Slavonca kao Istranina. Ili još gore, kada bi turist, recimo iz Češke, rekao u Makarskoj: “Lijepo je ovo vaše jugoslavensko more”. Jednostavno, to nije točna zemljopisna odrednica.
I dok takva pogreška u Hrvatskoj može biti tek simpatična ili uvredljiva, u BiH ima druge konotacije. Osobito kada se Bosna i Hercegovina skraćuje samo na Bosna, a narode iz Hercegovine oslovljava se s “bosanski Hrvati”, ili “bosanski Srbi”. Oni jednostavno zemljopisno nisu bosanski, već hercegovački ili bosanskohercegovački Hrvati. Kako bi tek smiješno zvučalo kada bi, primjerice, Hrvate u Vitezu, Sarajevu, Orašju, Banjoj Luci oslovljavali s hercegovački Hrvati.
U Bosni i Hercegovini nije riječ samo o pukom skraćivanju imena na bosanski, već i o jednoj puno opasnijoj namjeri koja se gradi po uzoru na bivšu državu. Koja je pokušala napraviti jednu naciju (jugoslavensku), jedan jezik (jugoslavenski)... Ta nacija i taj jezik bili su u funkciji istiskivanja hrvatskog, slovenskog, makedonskog, srpskog.
Jednako kao što su se mnogi Srbi identificirali s Jugoslavijom, tako se brojni muslimani – Bošnjaci poistovjećuju s “Bosnom”. Nerijetko se čuju glasovi; “država, to smo mi”, a svi drugi su u njoj podstanari. Ili idite! Srbi i Hrvati u BiH, po njihovu mišljenju, nisu nacija, već su samo Bosanci (katolici i pravoslavci). I stoga, smatraju, nema srpskog i hrvatskog jezika, već samo “bosanskoga”.
U različita vremena za “Bosnu” se različito ratovalo. Bošnjački unitaristi još nisu oprostili Turskoj što je na Berlinskom kongresu (1878.) prihvatila naziv Bosna i Hercegovina. BiH se prije 90-ih doživljavala kao “Jugoslavija u malom”. I njezin čuvar.
Otkad se ta država raspala i nakon što je u Daytonu dogovorena višenacionalna BiH, pokušava se nacionalno i regionalno relativizirati i uspostaviti “građanska Bosna”. Iza toga bošnjačke elite nastoje prikriti unitarističku nacionalističku politiku, kao što je u Jugoslaviji velikosrpstvo bilo zamaskirano u jugoslavenstvo.
Upravo u nastojanjima promoviranja bosanstva, Bošnjaci su se uoči listopadskog popisa stanovništva našli pred velikim problemom. Većina ih se nakon 1990. izjasnila kao Bošnjaci, dio ih je zadržao naziv Muslimani, a sada još instaliraju naciju Bosanaca. Ako se jedan narod rasprši na tri nacionalne skupine, onda može izgubiti sadašnji dominantni većinski status.
Dvojbe je presjekao njihov vjerski poglavar reis-ul-ulema ef. Husein Kavazović. On je protekli tjedan u bajramskoj hutbi (propovijedi) zatražio da svi upisuju; naciju – Bošnjak, jezik – bosanski. Reagirao je lider Srba u BiH Milorad Dodik koji je u tome prepoznao namjere velikobosanske politike. Podsjetio je Kavazovića da “obilježje jezika nosi obilježje naroda”. Osporio im je ekskluzivno pravo da svoj jezik nazivaju po Bosni “koja je i srpska i hrvatska koliko i bošnjačka”.
I dok bošnjački lideri vode politiku kao nekada Srbi u Jugoslaviji, dotad se Srbi iz BiH ponašaju kao Slovenci u bivšoj državi. Žele napustiti BiH, a “službeno bošnjačko Sarajevo” to ne dopušta. Baš kao što nekada Slovencima “službeni srpski Beograd” nije dao iz Jugoslavije. Hrvati u BiH su pak u bosanstvu ono što su muslimani bili u jugoslavenstvu. Pokušavaju od velikobošnjačke politike očuvati hrvatsku naciju.
Bošnjački i srpski mediji pokrenuli su medijske mašinerije u mobilizaciji izlaska na popis. Za sva tri naroda to je “viza za budućnost”. Za Hrvate – biti ili ne biti. Upravo zato je nevjerojatna nepodnošljiva lakoća ravnodušnosti. Hoće li uspjeti sačuvati konstitutivnost ovisi o svakom upisanom Hrvatu. Svi podrijetlom iz BiH moraju znati da je nepopisivanje ravno nacionalnoj izdaji. I put prema legalizaciji “Bosne” s “bosanskim katolicima” kao nacionalnom manjinom.
A oni koji danas bosanskohercegovačke Hrvate iz Hercegovine pitaju “što ima u Bosni”, tada će shvatiti da su pjesničkim izričajem nesvjesno bili dijelom opasnog projekta. “Bosne” bez Hrvata!
>> Uređenje Bosne i Hercegovine: Traži se belgijski model
Sve je to isto strancima!