a Gotovo savršen zločin, i to dvostruki, počinio je Ivan Sokolčić Baraba. On je 1989. godine ubio svoju suprugu Natašu Sokolčić, izudarao ju je pajserom po glavi, a potom još zadavio užetom. Tijelo je potom bacio na gradilište autoceste Zaprešić – Goričan pa ono nikada nije nađeno. Desetak godina kasnije, 2000., usmrtio je i Franju Vrčkovića, a njegovo je tijelo bacio u rupu punu otpada. Iako tijela nikada nisu nađena, osuđen je na 33 godine zatvora.
Kada je toga prohladnog dana, 17. prosinca 2003., doznala da je trudna, studentica kriminalistike Lucija Topalović (24) sretno je razmišljala kako da tu vijest priopći svome dečku Davoru Celčiću. Kada ga je isto poslijepodne nazvala i zatražila da se nađu, plavokosa djevojka, za koju su prijatelji i kolege s Policijske akademije imali samo riječi hvale, vjerojatno nije ni slutila da će njezina sreća uskoro postati agonija za njezinu obitelj. Jer, odlazak na igralište u Mićevcu te sastanak s Celčićem, bilo je zadnje što joj se dogodilo u životu.
"Dijete nije moje!"
Nakon što mu je rekla da je trudna, čovjek kojega je smatrala svojim dečkom prvo ju je izvrijeđao te ustvrdio kako dijete nije i ne može biti njegovo. Optužio ju je da je otac netko drugi, a ojađena mu je djevojka u jednome trenutku rekla:
– U redu, dijete će biti moje, a s njim ću se prošetati na tvojoj svadbi!
Ta rečenica očito je bila previše za Celčića, u to vrijeme 22-godišnjaka, i njegovu ličnost, koju su sudski vještaci poslije opisali kao shizoidnu i narcisoidnu. Majku svoga djeteta prvo je nakon kraće svađe uhvatio za vrat. Potom ju je snažno stezao, istodobno pokušavajući iz pretinca desnih vrata vozila dohvatiti plastično uže, koje je u tu svrhu već prije pripremio. Kada mu je to uspjelo, uže je tri puta omotao oko njezina vrata, stežući ga jako i dugo. Stezao je sve dok nije prestala davati znakove života.
Monstruozni ubojica, kako je poslije pokazalo suđenje, svoj je čin pomno planirao, a na sastanak s Lucijom došao je samo s jednom nakanom – da je ubije.
Nakon što je djevojku zadavio, tijelo je dovezao do šume u obližnjem selu i zakopao. No, prije nego što je Luciju zakopao, sjekirom ju je nekoliko puta udario po glavi i tijelu, pokušavajući tako očito spriječiti identifikaciju. Ni to mu nije bilo dovoljno pa joj je odsjekao prste te dijelove obiju šaka, misleći da Luciju, bez prstiju i smrskane glave, nitko nikada, čak i da je nađe, neće prepoznati.
"Počinio sam savršen zločin", mislio je dok je svoje stravične "trofeje" bacao u Savu, a onda se mirno vratio kući kao da se ništa nije dogodilo. Dva mjeseca živio je sa spoznajom da je ubio ne jedno biće, nego dva, jer s Lucijom je umrlo i njezino nerođeno dijete. Dva mjeseca mirno je svaki dan prolazio pokraj Lucijine kuće, razgovarao s njezinom rodbinom, lagao njezinu bratu te čak i policiji govorio o svom odnosu s njom. No, u veljači 2004. godine Celčić se slomio pod pritiskom policije i priznao što je učinio.
Tijelo je pronađeno, uslijedila je policijska i sudska istraga, a na kraju i suđenje, tijekom kojeg je Celčić demonstrirao nevjerojatnu bešćutnost i nedostatak kajanja za ono što je učinio. Da će ispaštati zbog zločina koji je počinio, Celčić je shvatio tek u trenutku kada je čuo sutkinju kako izgovara:
– Kriv je zbog ubojstva trudnice te se osuđuje na 25 godina zatvora.
Da savršeni zločin ne postoji, poput Celčića shvatio je i Josip Mađer, kojemu je policija u lipnju 2004. pokucala na vrata s pitanjem što je učinio s tijelom Vlade Martinca, kamatara iz okolice Ivanić Grada, od kojega je posudio 14.000 eura uz kamatu od 10 posto mjesečno?
Pritisnut uza zid dokazima iz Martinčeve kamatarske bilježnice, u kojoj je pisalo kako mu Mađer dug mora vratiti u svibnju 2004. godine, te činjenicom da je Martinac baš u svibnju nestao bez traga, Mađer je policajcima sve priznao:
Strava u vinogradu
– Ubio sam ga iz pištolja, a pištolj sam bacio u rijeku. Tijelo sam potom odvezao do vinograda u susjednoj županiji. Vinograd sam unajmio od jednog tamošnjeg vinogradara, a s vremenom sam ga mislio i kupiti. Truplo sam pokušao uništiti pa sam amputirao udove. Zatim sam ga zapalio, a ostatke zakopao u klijet vinograda. No nekako mi se činilo da to nije sigurno mjesto pa sam s vremenom ostatke tijela premjestio u cisternu za kišnicu. Poslije sam ih prenio u otvorenu šupu što se naslanja na klijet – ispripovjedio je Mađer policajcima.
I upravo u toj šupi ostatke tijela Vlade Martinca našla je policija, kojoj je Mađer na kraju priznao i to da ga je ubio zato što mu nije mogao vratiti dug. A dugovao mu je mnogo novca, pa mu je Martinac prijetio i sjedanjem na cjelokupnu imovinu. Zbog zločina koji je počinio Mađer je osuđen na 28 godina zatvora. Kao i Celčiću, bešćutnost koju je pokazao u postupanju s mrtvim tijelom, "maštovitost" pri prikrivanju tragova i nedostatak kajanja bili su mu izrazito otegotne okolnosti.
ubojstva proteklih su godina šokirala Hrvatsku jer su ubojice, pokušavajući prikriti zločin koji su počinili, raskomadali tijela
Ovaj Bandic je postao najomrazenija osoba u Zagrebu i okolici i bilo bi vrijeme da on to sam uvidi i dade ostavku na titulu gradonacelnika, jer cim se pojavi u javnosti cuju se samo negativnosti, begativnosti, negativnosti. Hebes covijeka koji napadom na druge brani svoja nedjela. Zagrepcani takvog gradonacelnika stvarno nisu zasluzili! PLJUC!