Cijeli sam prošli tjedan proveo na obali rijeke ljudi koji ne mogu bez knjiga. Sjedio sam na malom izlagačkom prostoru i usluživao sajamske kupce. Pokraj moga je štanda zastala i mlada bibliotekarka iz Praga, zainteresirana za knjige koje sam prodavao. Izabrala je pet naslova, a onda sam joj ja ponudio i šesti, baš zbog naslova: “Nije sramota biti Hrvat, ali je peh”. Nasmijala se i tako me ponukala da joj kažem da bi u naslovu moglo stajati i “Nije sramota biti Čeh, ali je peh”. E, ne bi moglo, odgovorila je kao iz topa, jer biti Čeh nije peh, mi smo zadovoljni što smo Česi!
Smiju li i Hrvati biti zadovoljni (ili barem ne biti nezadovoljni) zbog toga što su Hrvati? Ni govora. Iz mnogo razloga, a posebice iz dvaju najkrupnijih: Nezavisna Država Hrvatska (NDH) i “udruženi zločinački pothvat” (UZP).
Premda se 45 godina službeno tvrdilo da su se Hrvati, zbog sudjelovanja u borbi protiv fašista, 1945. našli na strani ratnih pobjednika, da su sami izvojevali svoju nacionalnu slobodu i stekli pravo na neovisnu državu (koju su dragovoljno uveli u jugoslavensku federaciju), ukratko, da su nakon stoljeća i stoljeća podređenosti drugim narodima i državama napokon 1945. postali svoji na svome, na hrvatsku se nacionalnu svijest stvarno gledalo kao na neku vrstu opake zarazne bolesti. I najbezazlenije isticanje hrvatstva “bez socijalističkog obilježja”, npr. kavansko pjevanje o banu Jelačiću, kažnjavano je reštom. Tko bi se protiv takve prakse pobunio, kao što su to učinili “potpisnici Deklaracije” 1967. ili “proljećari” 1971., brutalno bi bio eliminiran argumentacijom koja bi uvijek završavala (i počinjala) u NDH. Brzo bi se zaboravilo da su Hrvati 45. navodno bili pobjednici i ekspresno bi ih se proglašavalo baštinicima NDH ili, otvoreno, bez ikakve ograde, ustašama. Mitskim NDH-čekićem drug je Tito razbio mnoge hrvatske glave. Svatko tko bi se odupro, a pritom ne bi krio da je Hrvat, bio bi počašćen ustaškom etiketom, u rasponu od Andrije Hebranga i Alojzija Stepinca do Franje Tuđmana i Franje Kuharića. (A kladio bih se u što god hoćete da će prije ili poslije i samog Josipa Broza kao sumnjivog Hrvata iz Kumrovca u Kući cvijeća posjetiti netko s njegovim NDH-čekićem!)
A kome iznad glave visi teški mlatac, ne može baš biti zadovoljan svojom situacijom i razumljivo je što je doživljava kao peh (nesreću). Ponadasmo se da ćemo se tog peha osloboditi u svojoj neovisnoj republici, ali nismo, jer je argument NDH vrlo brzo obnovljen u argumentu UZP-a. Unatoč neovisnosti, unatoč časnoj pobjedi u Domovinskom ratu, unatoč priznanju iz svijeta, Hrvatima je objašnjeno: Budite kuš, jer vaša država, a s njom i vi kao narod, imate ishodište u “udruženom zločinačkom pothvatu”, koji i nije ništa drugo doli novo ime za NDH! Dok je Tuđman bio živ, hrvatska se službena vlast odupirala izjednačavanju UZP-a (NDH) s Republikom Hrvatskom, a generali su bili doma; kad je Tuđman umro, to je izjednačavanje pod maskom detuđmanizacije postalo službena politika svih vlada, a generali su zatvoreni u Scheveningen. Hrvatska se, istina, primakla ulazu u EU, ali nacionalno pokunjena, s narodom koji je već gotovo povjerovao da je biti Hrvat - peh. I kad je od hrvatskog narodnog ponosa preostala još samo mala trošna koliba, u nju je u petak, 16. studenoga, ušao čiča Theodor i rekao: Nema nikakvog UZP-a, niti ga je ikad bilo, nema više peha! Nije li mi on poslao i mladu bibliotekarku iz Praga?
@ajrvas A šta se tiče suradnje sa Haagom, jasno da je trebalo. Ali da li je način otvoriti tajne dokumente i neselektivno u vrećama slati u Haag? I još pustiti novinare u arhivu. Ako Mesić nikada ne bude odgovarao predred licem pravde i svog naroda za ovo što je učinio sudit će mu puno okrutniji sud, sud povjesti. Posve sam sigurna da mu ni državna delegacija ni građani neće svijeću na grobu zapaliti. Prezren i napušten će umrijeti. Upravo kao i Jugoslavija!