Iste večeri, kada je na televiziji objavljena odluka Vlade o kupnji električne energije za potrebe svih ministarstava i državnih ustanova kod slovenskog opskrbljivača za dvije sljedeće godine, uputio sam ogorčeno pismo predsjedniku Vlade. Što je poruka Vlade nakon takve odluke, zapitao sam predsjednika u tom pismu. Građani, kupujte svi električnu energiju od vanjskih opskrbljivača – naše elektrane možemo zatvoriti, a nove više uopće ne trebamo graditi! I to u situaciji kada je uvoz električne energije bio gotovo 45% u 2012. godini. Da je TE Plomin C već danas u pogonu, još bi nam jedna toliko velika elektrana trebala. Na početku istaknimo: nije riječ o 30% konačno jeftinije električne energije, kako su istaknule u svojim naslovima gotovo sve novine te radijske i televizijske obavijesti o tome, a prihvatili brojni građani i domaćice u televizijskim intervjuima, nego od 6 do 8% nižoj ukupnoj cijeni, u odnosu na cijene HEP-a koja se dobije kada se cijeni proizvodnje i opskrbe (koju nude slovenački GEN-I i njemački RWE) doda zakonom regulirana cijena prijenosa i distribucije, naknada za OIE i mjernu uslugu i na to sve doda PDV. Različiti postoci (između 6 i 8 posto) slijede iz donekle različitih ponuda slovenskog i njemačkog opskrbljivača te primjene tarifnog modela (bijeli ili plavi) i omjera potrošnje u doba više i niže dnevne tarife (u bijelom tarifnom modelu). Električna energija je najplemenitiji oblik energije, između ostalog i stoga što se dade pretvoriti u sve oblike korisne energije te što se jednostavno prenosi na velike udaljenosti i jednostavno kapilarno distribuira do svakog trošila, ma gdje ono bilo, a na mjestu potrošnje praktički nema opterećenja okoliša. Takvu energiju svaka ozbiljna zemlja nastoji osigurati u svome dvorištu bez obzira na to što će uvesti veći ili veliki dio primarne energije za transformaciju u električni oblik. To je naprosto tako!
Europska unija ima uvozni saldo električne energije prema trećim zemljama reda veličine nekoliko teravatsati, manje nego što je po apsolutnoj vrijednosti hrvatski uvozni saldo! Dakle, većina europskih zemalja elektroenergetski je zaokružena. Ima izuzetaka. Primjerice, to je Italija, međutim talijanski izvozni potencijal je toliki da si mogu priuštiti luksuz uvozom električne energije.
Imali mi enormno mnogo novca – u nekoj budućoj, a možebitnoj europskoj kataklizmi – nećemo moći naći isporučitelja električne energije, a nedostajuće elektrane na brzinu se ne daju izgraditi! Paradoksalno za robu koja je tako jednostavno prenosiva. Krumpira ćemo, opet kad bismo imali enormno mnogo novca, uvesti ako ga bude bilo gdje na svijetu ili lijekova ili ugljena, ali električnu energiju nećemo!
Okrenu li se svi kupci u Hrvatskoj, bilo RWE-u – bilo GEN-I-u – bilo nekom trećemu, tko će se brinuti u Hrvatskoj za razvoj buduće proizvodnje električne energije? Nitko; HEP će se svesti na brigu o distribucijskoj mreži, a HOPS na brigu o prijenosnoj mreži. I gotovo!
Mi možemo davati koncesije za izgradnju elektrana, ali na hrvatskom području i usmjereno onako kako to nama odgovara, ali nikako ne smijemo zapustiti brižno usmjeravanje njihove gradnje. U Europskoj se uniji propovijeda zajedničko tržište električne energije, ali se ipak svatko drži – najviše što može – svoga dvorišta. Kako prihvatiti da RWE ne nudi njemačkim kupcima tu jeftinu struju nego to mora činiti u Hrvatskoj. Njemačka krajnja cijena je ovaj čas oko 28 centa/kWh za kućanstva, a naša je oko 100 lipa/kWh (bijeli tarifni model), dakle dvostruko niža od njemačke. Očigledno, Nijemci nemaju kuda sa ‘strujom’ pa onda moraju prodavati bilo kome i bud’ zašto, jer već sada češka mreža ne može podnijeti nekontrolirani preljev iz njemačke mreže „krcate“ energijom u podnevnim satima.
