Ne navodnjavamo dovoljno, a za to nema ni previše interesa

Sjećam se da je strategija HR bila turizam i poljoprivreda. Ova prva, iako na neki način devastirana u smislu rasprodaje hotelskih kompleksa strancima nam ipak donosi dobru zaradu i cijelo vrijeme napreduje. Ova druga se cijelo vrijeme bori sama sa sobom i premda je prošlo 30 godina umjesto napredka cijelo vrijeme slušamo da smo na začelju , a seljaci uglavnom preživljavaju na račun dotacija iz fondova EU. Možada problem leži u činjenici da još uvijek nismo zemlju prepustili strancima kao što smo to učinili s hotelima i apartmanskim naseljima. A možda je problem u pristupu poljoprivredi. Gradili su se hoteli za stoku, PG su opustošeni, a zemlja nacionalizirana od strane države. Nešto se dalo u zakup dok je još zemlja imala potencijal (kalcifikacija, gnojenje, infrastruktura), a zakupci su je koristili bez ulaganja. U nekim djelovima je funkcionirala i protugradna zaštita koja danas tvrde nikom nije potrebna. U nekim djelovima Lijepe naše je provedena komasacija kao preduvjeti za navodnjavanje i odvodnju u slučaju prekomjernih oborina, ali niti dan danas nisu u funkciji. A i tko bi to trebao voditi. Većina dipl. ing. agronomije je dobilo nogom u guzicu iako su školovali seljači kadar koji danas vodi poljoprivredu. Uglavnom su se snašli otvarajući poljoprivredne apoteke jer ipak je trgovina najlakši način za dobru zaradu. I sad je situacija da većina agronoma radi u poljoapotekama, a na terenu s poljoprivrednim proizvođačima nitko.