Nedavno održani američki izbori doslovno su percipirani i
interpretirani kao globalni, prvi svjetski izbori. Pobjeda Baracka
Obame u Europi je priželjkivana, a onda i dočekana s rijetko viđenim
oduševljenjem. Dvjesto tisuća ljudi prisustvovalo je Obaminu govoru u
srcu Berlina, a u Parizu se pobjeda demokratskog kandidata slavila dugo
u noć. Više je razloga toj euforiji, za koju su neki komentatori već
rekli da je Europa, još uvijek udaljena od mogućnosti da proizvede svog
Obamu, uzurpirala njegovu pobjedu. Napetosti između SAD-a i Europe koje
su kulminirale iračkom krizom i jasna Obamina želja da povuče vojsku iz
Iraka, u konačnici se doživljavaju moralnom pobjedom i ispravnošću
europske pozicije. U posljednjih nekoliko godina Bushove administracije
obje strane Atlantika shvatile su da moraju djelovati zajedno u
suočavanju s globalnim problemima.
Mnogi su se lideri našli pozvanima da se, po uzoru na Madeleine
Albright, pismeno obrate željama i savjetima novom američkom
predsjedniku. To upućuje na suglasje o činjenici da se prvog stanara
Bijele kuće, u demokratskoj javnosti, još uvijek percipira kao lidera
slobodnoga svijeta. Pogotovu je to slučaj kad kriza vizionarskog
leadershipa poprima široke razmjere.
Ipak, sve češće se u diplomatskim krugovima može čuti da ne bi trebalo
gubiti iz vida da je Obama američki predsjednik, da su ga izabrali
Amerikanci i da je odgovoran u prvom redu njima. Njegovi prioriteti bit
će prioriteti američkih građana, a u vanjskoj politici oni su već jasno
postavljeni. Tako će na dnevni red doći i manje popularna pitanja,
primjerice slanje dodatnih trupa u Afganistan. Ona će dobiti na
specifičnoj težini unutar transatlantskog dijaloga jer sad će ih
zagovarati općeprihvaćeni Obama.
U njegovu je timu i general James L. Jones, koji je kao zapovjednik
vojnih snaga NATO-a ustrajno zagovarao ukidanje ograničenja na uporabu
vojnih postrojbi, pogotovu njihov raspored na teške terene na jugu i
istoku Afganistana. Temeljni vanjskopolitički kurs provodit će
istaknuta imena Clintonove vlade. Tako se tumači čast ukazana bivšoj
državnoj tajnici Albright da zastupa izabranog predsjednika na summitu
20 svjetskih lidera o financijskoj krizi.
To je poruka i našoj regiji, koja vjerojatno neće biti u žarištu nove
američke administracije, ali zacijelo neće biti ni zanemarena kao u
prvom mandatu G. W. Busha, što je kasnije ispravljeno. Novu ekipu činit
će ili savjetovati predsjednika ljudi koji su ovu regiju prošli uzduž i
poprijeko, i to više puta. Nisu je zaboravili ni dok su bili u oporbi,
tako da su i neki konkretni potezi administracije na odlasku,
primjerice priznanje Kosova, dobrim dijelom odrađeni pod njihovim
stalnim pritiskom. To je važno, pogotovu za one koji misle da je sada
trenutak da zbog ovih ili onih, uglavnom unutarnjopolitičkih razloga,
iznova pokušaju kreirati “svoju istinu”. O iluzornosti nastojanja da se
izbjegne suočavanje s vlastitom prošlošću postoje brojni primjeri,
upravo iz iskustva s ljudima bliskima Baracku Obami.
GOST SURADNIK
Bez euforije oko Obame!
