Kada se u stambenoj zgradi pojavi sumnja na legionelu, odmah se otvara pitanje tko je dužan reagirati, tko treba organizirati provjeru vode i tko snosi odgovornost za stanje instalacija. Odgovor ovisi i o tome gdje se nalazi izvor problema u zajedničkim instalacijama, postrojenju za pripremu tople vode ili uređajima unutar pojedinog stana. – Kada vijest o pojavi legionele dođe do bilo kojeg suvlasnika ili stanara, on će o tome odmah obavijestiti predstavnika suvlasnika i/ili upravitelja, koji je u obvezi osigurati poduzimanje potrebnih aktivnosti – objašnjava Zdravko Vladanović, predsjednik Udruge predstavnika suvlasnika stambenih zgrada grada Zagreba.
Prema Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, pojašnjava Vladanović, svaki suvlasnik ima pravo i obvezu aktivno sudjelovati u upravljanju i održavanju zgrade razmjerno svojem suvlasničkom udjelu. Zakon, domeće, predviđa obvezu zajednice suvlasnika da u suradnji s upraviteljem izradi višegodišnji i godišnji plan održavanja. U njima bi trebalo predvidjeti i redovite servisne preglede instalacija vodoopskrbnog sustava u zgradi, kao i otklanjanje utvrđenih nedostataka na postrojenju za pripremu tople vode. Ipak, Vladanović upozorava da, prema informacijama kojima raspolaže njegova udruga, malo višestambenih zgrada sustavno vodi brigu o redovitom održavanju vlastitog vodovodnog sustava. Kao probleme navodi nezainteresiranost suvlasnika, nedovoljnu informiranost predstavnika i nebrigu upravitelja, zbog čega se, smatra, rizici ne shvaćaju dovoljno ozbiljno.
Posebno upozorava na zgrade priključene na centralni toplinski sustav, kakvih je mnogo u Zagrebu. Kako navodi, problem mogu predstavljati dotrajala postrojenja za pripremu tople vode u toplinskim podstanicama. Kada dođe do kvara, njegovo otklanjanje može trajati od nekoliko sati do nekoliko tjedana. U takvim okolnostima voda koja se zadržava u spremnicima može postati pogodna za razmnožavanje legionele, koja se potom instalacijama može proširiti do stanova. Vladanović pritom naglašava da je za postrojenja u toplinskim podstanicama zgrada priključenih na gradski toplinski sustav odgovorno HEP-Toplinarstvo. Prema njegovim navodima, ono je vlasnik postrojenja, dok su suvlasnici vlasnici prostorije u kojoj se ono nalazi. Stanari i suvlasnici ne bi trebali ulaziti u prostoriju toplinske podstanice, nego se za održavanje trebaju obratiti odgovornoj službi.
– HEP je pružatelj usluge i odgovara za njezinu kvalitetu. Suvlasnici tu uslugu uredno plaćaju, a ona uključuje i amortizaciju. Nismo baš primijetili da se iz dugogodišnjeg akumuliranja sredstava ulagalo u obnovu toplinskih podstanica, nego se uglavnom provodi minimalno tehničko održavanje. Možemo očekivati da će HEP u dogledno vrijeme ova dotrajala postrojenja iz svoje nadležnosti prebaciti u nadležnost suvlasničke zajednice, pa time i obvezu održavanja. Pored zajedničkog dijela zgrade i postrojenja koja su u nadležnosti zajednice suvlasnika, brigu o posebnom dijelu trebaju voditi vlasnici stanova i poslovnih prostora. Oni moraju voditi računa o tome da će nakon servisa na vodovodnom postrojenju sitne čestice otpadnih tvari doći do rozeta na tušu i mrežica na slavinama, pa sve to treba redovito i primjereno očistiti. Ako se utvrdi problem, potrebno je razjasniti gdje je izvor kontaminacije kako bi se mogle poduzeti odgovarajuće mjere – pojašnjava sugovornik.
Višestambene zgrade, domeće, nemaju zakonsku obvezu redovitog testiranja vode na legionelu kakva se primjenjuje na zgrade javne namjene. Zakonodavni okvir posebnu preventivnu pozornost usmjerava na bolnice, škole i dječje vrtiće, dok se višestambene zgrade u pravilu smatraju manje rizičnom kategorijom. To, međutim, ne znači da se sumnja na kontaminaciju smije zanemariti. – Svi stanari i suvlasnici mogu ukazati na potrebu provjere kvalitete vode. Odluka o tome može se donijeti u dogovoru sa suvlasnicima i upraviteljem, dok se u hitnim situacijama postupa u okviru izvanrednog održavanja zgrade – zaključuje Vladanović.
Ako se u zgradi ili stanu potvrdi pozitivni nalaz, reakcija ovisi o koncentraciji i rasprostranjenosti bakterije, vrsti objekta, mjestu nalaza, tehničkim obilježjima sustava i osjetljivosti osoba koje su mu izložene, navode iz Referentnog centra Ministarstva zdravstva za legionele u vodama i okolišu. Najprije se procjenjuje rizik i pokušava utvrditi uzrok razmnožavanja bakterije. Ovisno o nalazu, mogu se privremeno ograničiti postupci pri kojima nastaje aerosol, provesti ispiranje sustava, čišćenje i uklanjanje kamenca s izljevnih mjesta te toplinska ili kemijska dezinfekcija. Potrebno je provjeriti temperaturu i cirkulaciju vode, kao i koncentraciju dezinfekcijskog sredstva ondje gdje se ono primjenjuje. Važno je ukloniti mjesta stagnacije, provjeriti hidrauličku uravnoteženost sustava i, gdje je moguće, sanirati slijepe ili rijetko korištene ogranke.
Nakon provedenih mjera važno je provesti kontrolno uzorkovanje kojim se provjerava njihova učinkovitost. Jednokratna dezinfekcija, upozoravaju stručnjaci, često daje samo privremen rezultat ako se ne ukloni uzrok problema. Dugoročna kontrola zahtijeva pravilno upravljanje cijelim sustavom, nadzor ključnih parametara i jasno definirane odgovornosti. Prevencija počinje redovitim održavanjem. U kućanstvu je važno koristiti sva izljevna mjesta i izbjegavati dugotrajno zadržavanje vode. Nakon dulje odsutnosti ili nekorištenja slavine ili tuša vodu treba pustiti da otječe, uz što manje stvaranja aerosola i dobro prozračiti prostor. Tuš-glave i mrežice na slavinama treba redovito čistiti i uklanjati s njih kamenac, a spremnike tople vode i kućne uređaje održavati prema uputama proizvođača.
Otvori KEKS Pay
