Došao, čestitao što smo ušli i otišao! Sve se zbilo tako brzo, da smo zapamtili samo ono što ne bi bilo nikakva šteta brzo zaboraviti.
Zapamtili smo da se vozi u neprobojnoj limuzini s nisam stigao prebrojiti koliko vrata, da ima zgodnu ženu koja je po struci knjižničarka, da je navečer pojeo dvije rožate, a ujutro doručkovao malo sira iz Like, da rano liježe i još se ranije diže, da je njegov čuvar čuvao i gradskog topnika na Lotrščaku, da mu je na Markovu trgu mušica upala u oko, a da u zračni prostor oko sobe u kojoj je noćio nije mogla uletjeti ni najmanja ptica (a i što bi imali tamo tražiti kad su se i kukci uplašili snajperista na krovu).
Takve smo i slične prevažne informacije o dolasku i ulasku dobro zapamtili, pa je donekle razumljivo što smo sve ostalo zaboravili. Zaboravili smo se čak i okrenuti i pogledati što je ostalo iza naših leđa. Da smo se okrenuli, recimo u trenutku kad je simpatični Amerikanac sa šalabahtera pročitao dvije riječi “Pozdrav, vojnici!”, vidjeli bismo da iza nas ostadoše dva stoljeća gombanja s jugoslavenskom idejom i jugoslavenskim državama.
Ali, vojnici koji su bili postrojeni pred gostom i pred nama, očito su iza naših leđa dobro vidjeli ono od čega smo se otrgli i stoga se onako gromko proderali: “Pozdrav”! Ili, u prijevodu na engleski: Baj-baj, Jugoslavijo!
Otkad se u srednjem vijeku ugasila neovisna hrvatska država, ideja o njoj nije se ugasila nikad. Jest da je gorjela kao što gori svijeća na propuhu, ali je gorjela. Svašta se smišljalo da se sačuva i tako je, ovdje, u Hrvatskoj, smišljeno ilirsko a onda i jugoslavensko zajedništvo. Tu je naša narodna, slobodna, starčevićanska, radićevska, mačekovska država trebala dobiti zraka i dići se od mrtvih. A dobila je po glavi i došla k sebi tek kad smo s puškama u ruci uvjerili jugoslavensku braću da nam prestanu pomagati.
No i dalje smo, bez obzira na to što smo proglasili svoju neovisnu državu, bili gurani u jugoslavenski klinč. Ne mislim ni na kakvu obnovu jugoslavenske države, nego na okorjelu naviku da se Hrvatska ne može odrediti ako se na neki način ne poveže sa srcem nekadašnje Jugoslavije, Srbijom! Neprekidno nas se pržilo na jugoslavenskoj vatrici.
I sad je tome napokon kraj. Ulaskom u vojni i politički savez s Amerikom (a koji ni u kom smislu nije idealan), izašli smo iz svih jugoslavenskih saveza i kombinacija. Odlijepili smo se od Srbije. Pogledajte tko se najviše uznemirio Bushevom zagrebačkom čestitkom i tko je demonstrativno odbio doći pred Markovu crkvu. Pogledajte tko se hvata za referendum kao za pištolj (naravno, ne mislim na naivne cure i dečke kojima je na pameti samo biti protiv). Svi bazde po Jugoslaviji!
Došao, da bismo konačno mogli otići.
