O izlaznim anketama pisalo se mnogo nakon prvog kruga predsjedničkih
izbora 2005. kada su birači, nenavikli na to, ostali posve zbunjeni, a
neki kandidati razliku između projekcije rezultata i konačnih službenih
brojki protumačili kao očitu izbornu prijevaru. Iako ove godine nije
bilo sumnje u korektnost samog procesa, izlazne ankete su ponovno
izazvale nepotrebnu zbrku i među biračima i među stranačkim čelnicima.
Budući da lekciju očito nismo naučili, nije ju zgorega ponoviti.
Izlaznu anketu lansirale su potkraj 1960-ih televizijske kuće u Americi
kako bi naciji što prije nagovijestile izbornog pobjednika.
Njihova fascinacija izlaznim anketama ima uporište
prije svega u geografskim obilježjima te zemlje. Naime,
glavnina američkog teritorija proteže se kroz četiri vremenske zone pa
u trenutku zatvaranja birališta na istočnoj obali, ona na
zapadnoj ostaju otvorena još iduća tri sata. To vrijeme od
zatvaranja birališta na istočnoj pa do zatvaranja
birališta na zapadnoj obali te objave prvih službenih
rezultata, ostavilo je prostora za nemilosrdnu tržišnu
utakmicu među televizijskim postajama koje su, nastojeći biti prve u
eteru, izlazne ankete pretvorile u svojevrsne “rezultate
prije rezultata”.
No, ubrzo su se suočile s problemom raskoraka između anketne projekcije
i pravih izbornih rezultata, što je stvorilo potpunu
pomutnju među biračima. Najpoznatiji je vjerojatno slučaj
predsjedničkih izbora 2000. godine, kada su najveće televizijske kuće
povjerile provođenje izlaznih anketa organizaciji Voter News Service.
Rezultati anketa sugerirali su da na Floridi, doduše s vrlo
malom razlikom, pobjeđuje Al Gore. Kada je prebrojavanje pokazalo da je
pobjednik George W. Bush, zbunjena javnost okomila se na medije. Iako
je Florida kasnije iz pogreške prerasla u slučaj, sve velike
televizijske kuće, uključujući CNN i Fox News, priznale su da su
brzopleto iskoristile podatke i posule se pepelom.
Slično su i u Velikoj Britaniji izlazne ankete 1992. predviđale sasvim
izjednačen rezultat između dviju najvećih stranaka da bi u konačnici
uvjerljivo pobijedila Konzervativna stranka na čelu s Johnom Mayorom.
Poučen tim iskustvom, britanski BBC postao je toliko oprezan oko
upotrebe izlaznih anketa da u svojim smjernicama za praćenje izbora
upozorava novinare kako nikad ne smiju zaboraviti da je isključivo
riječ o procjeni koja možda može upućivati na trend, no još
uvijek nije konačan rezultat. Kako bi mogućnost zabune sveli na
minimum, BBC čak preporučuje novinarima da koriste oprezne formulacije
poput “čini se” ili “moglo bi se dogoditi
da” i slične.
Izlazne ankete samo su ankete i, dakako, mogu više ili manje
odstupati od stvarnih rezultata. Problem je u njihovoj prezentaciji
koja mora uključivati cijeli niz objašnjenja i ograda,
pogotovo u nas gdje su biračima mnoge situacije, uobičajene za
razvijene demokracije, sasvim nepoznate. Hrvatska je na žalost
prigrlila svaku, pa i onu anketnu, estradizaciju izbora bez
promišljanja kako će osigurati popratne, obrazovne i
kontrolne mehanizme. Je li iluzorno očekivati da će se do sljedećih
izbora netko konačno i time pozabaviti?
Izlazne ankete ponovno su, na žalost, izazvale mnogo nepotrebne zbrke i među biračima i među stranačkim čelnicima
