Povodom Svjetskog dana socijalnog rada, stručnjaci iz sustava socijalne skrbi održali su konferenciju za novinare na zagrebačkom Europskom trgu, gdje su iznijeli ozbiljna upozorenja o stanju u sustavu. Naglasili su kako je trenutačno čak 24 područna ureda u takozvanom bijelom štrajku, od ukupno oko osamdeset ureda koji djeluju diljem Hrvatske.
Na konferenciji je socijalna radnica Marina Vulinović iz Područnog ureda Daruvar predstavila pregled ključnih poteškoća s kojima se svakodnevno susreću stručni radnici u sustavu socijalne skrbi. Izdvojila je ukupno 17 problema koji, prema njezinim riječima, ozbiljno otežavaju kvalitetno obavljanje posla.
Među najvažnijim izazovima navela je donošenje odluka i izdavanje hitnih naloga bez jasno definiranih normativa opterećenja te bez realne procjene mogu li se takve odluke uopće provesti s obzirom na broj dostupnih stručnih radnika. Sustav se, kako je istaknuto, već dulje vrijeme suočava i s kroničnim manjkom smještajnih kapaciteta. Nedostaje mjesta za djecu, starije osobe te osobe s invaliditetom i mentalnim poteškoćama, zbog čega su postojeći domovi nerijetko preopterećeni.
Ozbiljan problem predstavlja i stanje udomiteljstva. Nedovoljan broj udomiteljskih obitelji dovodi do situacija u kojima se hitni smještaji organiziraju bez dugoročne strategije i bez dovoljno uvažavanja stvarnih potreba korisnika. Stručnjaci su upozorili i na nedostatke u međuresornoj suradnji. Izostanak jasnih protokola između sustava socijalne skrbi, zdravstva, policije i obrazovanja često rezultira prebacivanjem odgovornosti između institucija. U takvim okolnostima događa se da pojedini korisnici ostanu izvan sustava ili ne dobiju potrebnu pomoć na vrijeme.
Problemi su vidljivi i u infrastrukturi. Mnogi uredi rade u zastarjelim prostorima, dok informatički sustavi zahtijevaju velik broj administrativnih koraka koji dodatno usporavaju rad. U pojedinim uredima djelatnici rade u neprimjerenim uvjetima – bez prostora koji osigurava privatnost korisnika, uz probleme poput prokišnjavanja, nedostatka grijanja ili osnovnog uredskog materijala.
Stručnjaci su upozorili i na nestabilnost zakonodavnog okvira. Zakoni i pravilnici često se mijenjaju bez detaljne procjene njihove provedivosti u praksi, što stvara jaz između propisanih obveza i realnih mogućnosti sustava. Velik dio radnog vremena zaposlenika, naglašavaju, odlazi na administraciju. Zbog sve veće birokratizacije stručnjaci su često prisiljeni većinu vremena provoditi u ispunjavanju obrazaca, izvještaja i rješenja, umjesto u izravnom radu s korisnicima. Posljedično se smanjuje i terenski rad, iako je upravo on temelj socijalnog rada.
Jedan od izazova odnosi se i na percepciju profesije u javnosti. Stručnjaci ističu da se medijski prostor najčešće usmjerava na tragične događaje ili pogreške u sustavu, dok se brojni uspješni slučajevi i svakodnevni rezultati rada rijetko spominju. Dodatni problem predstavlja i ograničena mogućnost javnog istupanja zaposlenika. Informiranje javnosti o radu sustava često nije moguće bez odobrenja ravnatelja, a djelatnici navode i poteškoće u komunikaciji s nadređenima bez formalne suglasnosti.
Istaknuto je i da je povjerenje dijela korisnika narušeno. Zbog straha od represivnih mjera, poput oduzimanja djece, te zbog nedostatka individualiziranog pristupa, neki korisnici nerado surađuju sa stručnim službama. Stručnjaci upozoravaju i na sve izraženiju administrativizaciju socijalnog rada. Upravni postupci, tvrde, često potiskuju samu srž socijalnog rada, izravnu stručnu intervenciju i rad s ljudima.
U sustavu je prisutan i sve izraženiji sindrom sagorijevanja. Preveliko radno opterećenje i dugotrajna izloženost stresu dovode do emocionalne iscrpljenosti, čestih bolovanja te odlaska stručnjaka iz sustava. Poseban problem predstavlja i sekundarna traumatizacija. Rad s teškim životnim pričama i kriznim situacijama ostavlja posljedice na mentalno zdravlje zaposlenika, a mnogi od njih nemaju redovitu stručnu superviziju niti sustavnu psihološku podršku.
Na konferenciji je sudjelovao i profesor Nino Žganec sa Studija socijalnog rada Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koji je iznio prijedloge za unapređenje sustava. Među ključnim mjerama naveo je uvođenje maksimalnog broja korisnika po stručnom radniku kako bi se očuvala kvaliteta rada i spriječilo preopterećenje zaposlenika. Također je istaknuo potrebu za smanjenjem administrativnog opterećenja u sustavu.
“Sustav socijalne skrbi vode visokoobrazovani ljudi koji su dovedeni u situaciju da velik dio vremena obavljaju jednostavne administrativne poslove za koje zapravo nije potrebno visoko obrazovanje. Njihovi profesionalni kapaciteti tako ostaju velikim dijelom neiskorišteni”, upozorio je.
Naglasio je i važnost dodatnih ulaganja u resurse, posebno u razvoj udomiteljstva i drugih oblika skrbi u zajednici. Prema njegovim riječima, nužno je povećati broj smještajnih kapaciteta te osigurati snažniju financijsku potporu mjerama stručne pomoći. Kao jedan od prioriteta naveo je i uvođenje obvezne supervizije, psihološke podrške te mogućnosti cjeloživotnog obrazovanja za stručne radnike. Naglasio je kako je rad s ljudima, osobito s najranjivijim skupinama, izrazito zahtjevan i emocionalno iscrpljujući.
Profesor Žganec istaknuo je i važnost bolje koordinacije između sustava socijalne skrbi, zdravstva, policije i obrazovanja. “Vrlo često imamo iste korisnike koji prelaze iz sustava u sustav. Stručnjaci moraju bolje surađivati i razviti učinkovitije protokole suradnje”, rekao je.
Na kraju je upozorio da bi stručnjake trebalo znatno aktivnije uključiti u izradu zakona i propisa. Posljednjih godina donesene su brojne izmjene zakonodavstva, no prijedlozi stručnjaka iz prakse, akademske zajednice i organizacija civilnog društva često su ostali zanemareni. Dodatnim problemom smatra i izrazitu centraliziranost sustava socijalne skrbi u Hrvatskoj. Takav model, smatra, ograničava mogućnost lokalnih stručnjaka da pravodobno prepoznaju potrebe zajednice i razvijaju socijalne usluge prilagođene specifičnostima lokalnog stanovništva.