Dok su druga djeca nakon škole odlazila kući, Ružica Požega gotovo je svakodnevno dolazila u Namu. Trčkarala je hodnicima zgrade u Ilici 6, znala gdje se što nalazi i tko radi na kojem odjelu. – Doslovno sam odrasla u robnoj kući jer je moj tata ondje radio kao poslovođa drugog kata – govori Ružica. Kada bi došla, prisjeća se, otac ili njegove kolegice vodili bi je u Namin restoran, koji je do prije nekoliko godina radio na mjestu današnjeg bara "Pri Nami", a kada se sjeti količine i izbora hrane, i sada joj, kaže, cure sline.
– Nakon što bih se najela i podružila s djecom ostalih zaposlenika, kući bih odlazila punih ruku. Igračke, slatkiši... svatko bi mi nešto kupio. I kupci su bili opušteni, nikome nije smetalo što im se motamo pod nogama. Zvuči idilično, a vjerujete da je stvarno tako i bilo – tvrdi Ružica. U to vrijeme, dodaje, za djecu zaposlenika svakog su se Božića u Lisinskom organizirale priredbe.
– Nastupala su Srebrna krila, Ivica Šerfezi, Ljupka Dimitrovska… a i darivalo nas se – kaže. Zato nije bilo iznenađenje što se, nakon završene trgovačke škole, zaposlila upravo u Nami. Bio je to početak njezina četrdesetogodišnjeg radnog vijeka u istoj zgradi. Radni put započela je u samoposluživanju, nastavila u papirnici, potom na odjelu rublja i elektrotehnike, a posljednjih dvadeset godina provela je u administraciji.
– Ja sam ta stara generacija koja se emotivno veže i za posao, i za ljude, i za prostor – kaže Ružica pa povlači paralelu sa svojim sinom, koji je do četrdesete godine promijenio tri posla. – Kaže mi: "Mama, idem tamo gdje je bolja plaća", a meni je to nezamislivo. I jasno mi je da sam, gledano racionalno, luda, jer mirovina će mi nakon 40 godina rada biti oko 500 eura, a i sama sam imala priliku raditi za veću plaću i bolje uvjete – kaže. Ipak, dodaje, ostanak u Nami nikada nije doživljavala kao pogrešnu odluku.
– Jedva smo čekali doći na posao jer smo se veselili jedni drugima. Bili smo kao obitelj. Nitko nije gledao na sat i na to je li radno vrijeme gotovo. Znalo se dogoditi da šef dođe i kaže: "Kolegica je javila da neće doći, moraš ostati još jednu smjenu", i ostala bih, i to bez problema. Nitko se nije bunio – prisjeća se. Radilo se puno, dodaje, ali postojao je i osjećaj da se trud cijeni. Nekada su, kaže, uvjeti bili vrlo dobri, a uz redovite plaće dolazile su i stimulacije te nagrade. Da bi dočarala kako se tada živjelo, prisjeća se i jedne anegdote.
– Spremila sam se i izašla s djetetom u park, ali bez novčanika. Shvatila sam to tek kada sam mu u trgovini htjela kupiti sokić. U nedoumici što učiniti, posegnula sam u džepove trenirke i pronašla novčanicu vrijednu kao današnjih sto eura. Možemo li danas uopće zamisliti da zaboravimo toliki novac? – pita se kroz smijeh. A druženja s kolegama iz Name, nastavlja, nisu prestajala ni nakon radnog vremena.
– Izlazili smo, smijali se, družili. Božići i Nove godine u Nami bili su kao u filmovima, šušur, smijeh, dobra volja. Na svakom odjelu kolači, piće, častili smo se međusobno, ali i kupce – objašnjava. Atmosfera se, kaže, nije promijenila ni u vrijeme rata. Na posao se dolazilo i dok su sirene zavijale označavajući uzbunu, a kada bi tramvaji stali, nastavljalo se pješice. Smije se dok govori kako su tada razmišljali da bi evakuacija robne kuće trajala dulje od same uzbune.
– Dok bi ljudi izišli, pa mi ušli u sklonište, uzbuna bi već stala. Bili smo neka luda generacija – kaže. Posljednjih dana često se prisjeća svih tih anegdota. Kod kuće pregledava uspomene koje je tijekom godina skupljala, novinske isječke, stare fotografije, poklone, statue i medalje koje su ona i otac osvajali kuglajući i trčeći za Namu. A zbog povećanog opsega posla tijekom rasprodaje često uskoči u pomoć prodavačicama na raznim odjelima pa opet nostalgija izbije na površinu. – Samo plačem. Dolaze naši stari kupci, ljudi koji cijeli život kupuju u Nami. Ti stari Purgeri donose nam pušleke cvijeća, bombonijere, čokolade. I onda se čovjek zapita: je li stvarno sve moralo ovako završiti, je li sve u novcu? – kaže Ružica. Nama joj je, ističe, sve. Ostala je u njoj jer su joj tako nalagali srce i duša iako je često bila kritizirana zbog te odluke, objašnjava. – Znali su mi prigovoriti i suprug i djeca, ali odlučila sam da ću tu biti do kraja. I nisam se pokajala – ističe.