Ovaj mladi ZRS-ovac dobitnik je dva Oskara znanja: 'Želim razviti sustav koji će moći prepoznati što je stvorio AI, a što čovjek'

Da može imati bilo koju supermoć na svijetu, to bi bila – superbrzina. Filmovi su mu draži od serija, a radije zaigra videoigre negoli uzme knjigu u ruke. Između ljeta i zime, bez razmišljanja bira ovo prvo, a kad treba odlučiti između planina i mora, uvijek će se okrenuti potonjem. Voli raditi sam, i to u tišini, bez ometanja i pozadinske buke. Tjedno uz tehnologiju provede, kako sam precizno kaže, oko 63 sata. Veliki je zaljubljenik u robotiku, no da se kojim slučajem ne bavi njome, izabrao bi programiranje, a priznaje nam i da je kao mali htio biti i golman.

Natjecao se i u Americi

– Još uvijek razmišljam koji bih to konkretan problem u svijetu želio riješiti s pomoću tehnologije. No trenutačno me zanima umjetna inteligencija pa razmišljam o razvoju sustava koji bi mogao razlikovati sadržaje koje je generirao AI od onih koje je stvorio čovjek – govori nam sedamnaestogodišnji Karlovčanin Maksim Stanković Šprajc. Učenik je zagrebačke Prve privatne gimnazije s pravom javnosti, a veliki je zaljubljenik u programiranje i robotiku.

Po završetku srednje škole planira nastaviti obrazovanje na nekom tehnološkom fakultetu, s naglaskom na umjetnu inteligenciju. Ipak, još uvijek nije siguran hoće li to biti Fakultet elektrotehnike i računarstva u Zagrebu ili neki sličan studij u inozemstvu.

– Već sada bih volio sudjelovati u nekim projektima na razini visokog obrazovanja, iako sam još uvijek srednjoškolac – dodaje Maksim.

Njegova ljubav prema robotici rodila se još u ranom djetinjstvu. Oduvijek je, kaže nam, volio graditi stvari, smišljati rješenja i izmišljati nešto novo. No za programiranje se ozbiljnije zainteresirao još s otprilike šest godina. Najveća podrška mu je, kaže, obitelj, a posebno otac Željko Stanković Šprajc, koji ga je prvi zainteresirao za računala. – Nakon toga roditelji su me vodili na svako natjecanje i radionice subotama u Zagrebu, a pravili su mi društvo i tijekom tjedna, kad bih ostajao do kasno na pripremama za natjecanja – prisjeća se Maksim.

Član je i Zagrebačkog računalnog saveza (ZRS) – Centra mladih programera, koji mu je, kaže, otvorio vrata naprednog programiranja.

– U mom gradu zapravo ne postoji nitko tko bi podučavao algoritamsko programiranje. A kad sam se samostalno uspio plasirati na državno natjecanje, ZRS me primio među svoje članove, iako nisam iz Zagreba. Od tada sam naučio, primjerice, ogroman broj algoritama i optimizacija, što je ključno pri programiranju mikrokontrolera, uređaja s ograničenom memorijom i procesorskom snagom, gdje je važno paziti da se svaki kod izvršava brzo... – govori te dodaje da mu način rada unutar ZRS-a jako sviđa.

– Tamo bivši srednjoškolci, sada studenti, podučavaju aktualne srednjoškolce, a oni pak pomažu osnovnoškolcima. Ta struktura rada savršeno mi odgovara jer smo svi sličnih godina i dijelimo iste afinitete – objašnjava Maksim.

Uza sve to, ovaj sedamnaestogodišnjak je odlikaš i darovit mladić, a iza sebe već ima impresivan niz nagrada i priznanja s raznih natjecanja, od lokalnih do međunarodnih. – Najdraže na kojem sam sudjelovao bilo je svjetsko natjecanje iz robotike prošle godine u Nizozemskoj. Natjecanje je bilo ogromno, upoznao sam brojne izvrsne timove i jako puno naučio – prisjeća se.

Nedavno se vratio i iz Sjedinjenih Američkih Država, točnije iz Mercersburg Academyja, gdje je s kolegom nastupio na RoboCup SuperRegional for the Americas – jednom od najprestižnijih međunarodnih robotičkih natjecanja, koje okuplja timove iz Sjeverne, Srednje i Južne Amerike, kao i iz Europe i Azije. Pod mentorstvom svog oca Željka, dvojac je briljirao i osvojio prvo mjesto u kategoriji Maze, izazovnoj disciplini koja traži preciznost, logiku, timsku koordinaciju, ali i – vrhunsko znanje robotike. Za Maksima je to, kaže, bilo posebno iskustvo.

Dobitnik je i Oskara znanja

Ove je godine daroviti mladić primio još dva u nizu Oskara znanja. – Znao sam da ću ih osvojiti jer sam na prošlogodišnjim natjecanjima postigao odlične rezultate. Za mene je to prije svega potvrda da se trud isplati. Ove godine primio sam svoj šesti i sedmi Oskar, a oni su mi posebno važni jer su dodijeljeni za međunarodne uspjehe, što pokazuje da mladi Hrvati mogu konkurirati u cijelome svijetu iako razvijenije države imaju puno veću podršku sustava koji ih financira – govori nam Maksim.

A koliko je darovit, snalažljiv i tehnički vješt, potvrđuje i anegdota s jednog europskog natjecanja, što je ujedno i pravi primjer kako se titula jednog od najboljih mladih robotičara u Hrvatskoj ne dodjeljuje bez razloga. – Deset minuta prije vožnje otpao je motor s robota, odnosno puknuo je dio šasije koji ga je držao. Na brzinu sam sve zalijepio cijanofiksom, dodatno učvrstio običnim "duct tapeom", i robot je, srećom, odradio ostatak natjecanja bez greške, iako je bio malo klimav – opisuje Maksim Stanković Šprajc.