Bundek se ovih dana pretvara u veliku cvjetnu pozornicu 60. Floraarta, među izlagačima će ponovno biti i obitelj Bešlić koja na zagrebačku izložbu dolazi otkad ona postoji. Sve je počelo još četrdesetih godina prošlog stoljeća u Kutini, gdje je Emilija Bešlić skupljala prve kaktuse i svakog proljeća od njih slagala mali kamenjar ispred kuće. Nisu to tada bili rijetki kolekcionarski primjerci, nego jednostavne biljke kakve su se mogle pronaći po prozorima i dvorištima, ali upravo su one u njezinu sinu Josipu probudile fascinaciju koja će kasnije obilježiti cijelu obitelj. – Mama je jako voljela kaktuse. Imala je lijepe primjerke i svako proljeće ih je iznosila van. Ja sam joj pomagao slagati kamenjar i nekako sam se tada zaljubio u to – prisjeća se danas Josip Bešlić.
Obitelj se 1954. seli u Petrinju, a upravo tamo počinje ozbiljnija priča s uzgojem. Josip šezdesetih godina gradi prvi mali staklenik i počinje skupljati sve ozbiljniju kolekciju. U isto vrijeme počinju se organizirati prve veće izložbe cvijeća u Hrvatskoj pa se među izlagačima ubrzo pojavljuju i njegovi kaktusi. Već 1960-ih godina za svoju kolekciju dobiva Šampionsku statuu na izložbi cvijeća u Sisku, kao i zlatnu medalju na prvoj velikoj izložbi cvijeća u Zagrebu koja se održavala u organizaciji Večernjeg lista, a koja od 1992. godine nosi naziv Floraart. Nagrade se zatim nižu iz godine u godinu.
Sjeća se i prvih izdanja ove manifestacije koji tada još nisu izgledali kao danas. – Prvi Floraart bio je gore na Jezuitskom trgu. Na otvorenom. Poslije se selio u Dverce pa u Boćarski dom. Najljepše je bilo u Boćarskom domu, sve je bilo kompaktno i nekako više umjetnički. Danas je ipak više komercijalno – kaže. Na izložbama su tada, govori, stajali rame uz rame s televizijskim zvijezdama i poznatim licima. Fotografije sa štandova i danas čuva. Pohodili su ga među ostalim i novinar Saša Zalepugin te jedna od najpopularnijih hrvatskih pjevačica zabavne glazbe šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća Višnja Korbar. – Ljudi su tada stvarno dolazili gledati izložbu, nije to bilo samo usputno – prisjeća se.
Sedamdesetih i osamdesetih godina kolekcija postaje jedna od najvećih u ovom dijelu Europe. U obiteljsku priču tada ulazi i treća generacija. Josipov sin Hrvoje krajem osamdesetih ozbiljno obnavlja zbirku i s ocem gradi novi staklenik. No 1991. rat prekida gotovo sve. Petrinja je razorena, a desetljeća rada nestaju preko noći. Bešlići postaju prognanici. – Rat je srušio desetljeća truda. Ali nisam mogao odustati. Kupio sam zemlju u Žažini i odmah krenuo ponovno – govori Josip. Upravo će njegov sin Hrvoje sredinom devedesetih napraviti najveći iskorak. Godine 1995. profesionalno se posvećuje kaktusima i u Žažini gradi moderan staklenik sa stalnom izložbom. Ono što je desetljećima bio obiteljski hobi prerasta u ozbiljnu proizvodnju kaktusa.
– Mi nismo uvozili gotove biljke kao danas veliki centri. Sve smo sijali sami. Od sjemena do malog kaktusa za prodaju trebaju godine – objašnjava Bešlić. U njihovim staklenicima danas se nalaze i primjerci stari više od pola stoljeća, uključujući rijetke vrste koje je, kaže, teško pronaći čak i u njihovim prirodnim staništima. – Bio sam u londonskom kraljevskom vrtu. Nisu imali pola toga što smo mi imali. Imali smo vrste koje su rijetke čak i u Meksiku – govori. Nakon Hrvojeve smrti posao preuzima njegova supruga Katarina Bešlić, koja danas vodi proizvodnju i nastavlja tradiciju obitelji.
– Ljubav prema kaktusima prenio je moj suprug na mene. Zaljubila sam se u kaktuse kao i u njega – kaže K.Bešlić. Za ovogodišnji Floraart priprema mnoštvo biljaka, od malih kaktusa za nekoliko eura do kolekcionarskih primjeraka za koje je potrebno izdvojiti i stotinu eura. – Imam biljke za svakoga, od malih kaktusa za djecu i početnike do rijetkih primjeraka koje kolekcionari traže godinama. Ljudi često ni ne znaju koliko vremena treba da jedan mali kaktus naraste – govori dodajući kako se svake godine trudi donijeti nešto novo i drukčije. Ovoga će puta među najposebnijim primjercima biti rebutije, vrsta patuljastih kaktusa podrijetlom iz Argentine i Bolivije, poznata po raskošnim i živopisnim cvjetovima koji gotovo potpuno prekriju biljku kada procvjeta. Dodaje kako joj je najvažnije da štand izgleda poput male izložbe. – Kad slažem štand, želim da izgleda kao izložba, ne samo kao prodaja. Da ljudi stanu, gledaju i da im bude lijepo oku – kaže.
Kada zastanu K. Bešlić ih rado i educira. Posjetiteljima redovito daje i savjete za održavanje jer, kaže, većina početnika upravo kod zalijevanja radi najveće pogreške. – Kaktuse ne treba zalijevati svaki dan. Većina vrsta traži vodu svakih deset do četrnaest dana, neke i rjeđe. Najvažnije je ne pretjerati – objašnjava. I ove godine najviše ih brine vrijeme jer prognoze najavljuju kišu, a upravo o vremenu često ovisi uspjeh izlagača. – Najgore je kad pada kiša. Na to ne možete utjecati, a troškovi ostaju isti – kaže. Unatoč svemu, od Floraarta ne odustaju. Obitelj Bešlić ondje izlaže gotovo od samih početaka, a kroz desetljeća su, kažu, upoznali generacije ljudi koji im se vraćaju iz godine u godinu.
– Ljudi nas već znaju. Dolaze ciljano po nas. Bilo bi šteta da se ta tradicija ugasi – govori Katarina Bešlić. Ovogodišnji Floraart održava se od četvrtka do nedjelje na Bundeku, uz slobodan ulaz za sve posjetitelje. Očekuje vas 18 cvjetnih instalacija na otvorenom i 16 cvjetnih kreacija u Maloj kupoli, više od 15 radionica o uzgoju i njezi bilja te stručna predavanja o urbanom zelenilu i hortikulturi. Tijekom četiri dana održat će se i 13 koncerata, dječje predstave, Floragrad za najmlađe te prodaja bilja i opreme više od 40 izlagača.