Netko voli automobile, netko poštanske marke, a ja, eto, ovo – kao da nema baš ništa neobično u tome da se svakodnevno brine o otprilike sedamsto zmija, od kojih je velik dio otrovnica, o svom poslu govori nam zoolog Ivan Cizelj. Kurator za ribe, vodozemce i gmazove u ZOO-u odgovoran je za jednu od najvećih zbirki gmazova u vrtovima na svijetu, a da u upotpunjavanju zbirke ne miruje ni trenutka, jasno nam je postalo jučer kad je, vodeći nas u obilazak takozvanog “bekstejdža”, usput pisao mailove u Moskvu, ne bi li dogovorio sljedeću razmjenu životinje.
Sve je dobro zaključano
– Možda nismo dovoljno veliki da imamo slona, ali za gmazove imamo dovoljno prostora pa zašto ne – objašnjava Ivan Cizelj kako je upravo zagrebački vrt pandan najpoznatijim ZOO-ovima u svijetu što se gmazova tiče. Oko 140 različitih je vrsta u Maksimiru, izložene su tek neke od njih, dok ih se većina nalazi u posebnim prostorijama, daleko od ljudi.
– Prvenstveno se radi na očuvanju vrsta, odnosno riječ je o uzgoju kako određeni gmazovi, najčešće zmije, ne bi izumrli. Kako ih zaista ima različitih i žive pod raznim uvjetima, ne možemo osigurati da se sve mogu i pogledati. Primjerice, imate zmije koje žive u rupama i izlaze dvaput godišnje dok love ili one kojima se moraju osigurati planinski uvjeti – govori zoolog Cizelj, a usput nas uvodi kroz vrata na kojima je crvena kosturska glava, a ispod nje natpis “opasno”.
Kad se prođe prag, ulazi se u već spomenuti “bekstejdž”, u kojem su smještene zmije otrovnice. Čegrtuše, kobre, jamičarke i gabonske ljutice samo su neke od stanovnica u ovih petnaestak kvadrata, a koliko vole “goste”, posebno je pokazala dijamantna albino čegrtuša, koja s prijetećim zvukovima “šuštanja” svog repa nije prestajala.
– Naviknute su uglavnom na jednu osobu, odnosno na mene, pa im je sad malo neobično – “uzbunu” među otrovnicama objasnio nam je Ivan Cizelj, koji je prekjučer u “opasnu sobu” donio i šest tek okoćenih jamičarki, veličine desetak centimetara. Jedine su to ljutice nađene u Americi, s kojom zagrebački ZOO također surađuje na razmjeni životinja. Iako su jučer bile stare niti puni jedan dan, zelene bebe već su se spretno omatale oko grana na kojima su se odmarale, a nama se činilo da bi takve minijaturne lako, da žele, mogle i “šmugnuti”. To, međutim, kaže Ivan Cizelj, nije ni eventualna mogućnost.
– Sifoni u ovim prostorijama imaju mrežice, vrata su obložena gumama, a to je tek zadnja stavka u sprečavanju bijega. Svi terariji imaju kukice koje se ne daju zatvoriti ako u utor uđe i samo malo prašine, tako da smo sigurni da je sve uvijek zaključano – kaže ovaj zoolog koji u Maksimiru radi gotovo deset godina.
Životinje treba poštovati
A iako zmije ne mogu van, Cizelj i kolege moraju k njima. Jednom tjedno daje im se hrana, a voda se mijenja po potrebi.
– Prvo je pravilo oprez. Treba pregledati nastambu, vidjeti gdje se životinja nalazi i onda obaviti što već treba. Naravno da nećete, primjerice, mijenjati vodu ako se zmija baš u posudi kupa – kaže Cizelj, koji na pitanje boji li se otrovnica s kojima radi odgovara da svaku životinju treba poštovati. A uz ovakvu ekipu o kojoj treba skrbiti, samo po sebi nameće se pitanje dostupnosti protuotrova. Njih u ZOO-u nema, a čuvaju se tek u dalekom Berlinu. Sve je, međutim, kaže Cizelj, dobro organizirano.
– Helikopteri su uvijek dostupni, ali zasad nam nisu trebali – kaže Ivan Cizelj.
Muškarac se "borio" s labudom, no sve je zaprepastio postupak ove majke