Prije više od pola stoljeća, tada desetogodišnji Dalibor Domazet stajao je pred izlogom robne kuće Nama u Ilici i promatrao kako ljudi s bijelim rukavicama i u bijelim kutama strpljivo i precizno slažu scenografiju iza stakla pa rekao roditeljima: “Ovo ću raditi kad odrastem.” I upravo je tako i bilo. Iako je majčina želja bila da krene očevim stopama i postane elektrotehničar, Dado, kako ga svi zovu, cijeli je svoj radni vijek proveo u Nami kao aranžer izloga, jedan od onih čiji su radovi desetljećima zaustavljali prolaznike u središtu Zagreba.
Nakon završene Škole primijenjene umjetnosti i dizajna bez puno okolišanja došao je ravno u Namu i starijim kolegama rekao da želi raditi isto što i oni. – Odveli su me direktoru i rekli: “Mladi gospon želi biti aranžer.” Ostalo je povijest – prisjeća se Domazet, koji je prije 17 godina otišao u mirovinu. Kada je počinjao raditi, objašnjava, gotovo svako veće poduzeće imalo je vlastiti atelijer i vlastitog aranžera, a taj je posao bio cijenjen i ozbiljno shvaćen.
– To je umjetnost. Treba znati kako koji proizvod prezentirati, svaki komad ima svoja pravila, a ja ih znam sva – ističe. Po kvaliteti rada, dodaje, Namini aranžeri bili su najbolji u Hrvatskoj. Zagrebačka banka svake je godine na Dan štednje raspisivala natječaj za najbolje i najzanimljivije izloge. Komisija je tada išla od izloga do izloga i ocjenjivala ih.
– Iskreno, više i ne znam koliko sam nagrada dobio – govori. Stotine izloga koje je osmislio i realizirao u, kako kaže, “svojoj Nami” nastajalo je u suradnji s kolegama aranžerima, uz puno rada i ambicije da robna kuća zadrži razinu koju su joj nekoć postavili Kastner i Öhler. Dadina je zadaća bila jasna – napraviti izlog koji će privući pogled, izazvati emociju i natjerati prolaznike da zastanu. A u tome je, kaže, nebrojeno puta uspio.
– Zbog mojih su izloga ljudi znali i zaplakati – govori. Prisjeća se posebno jednog primjera iz ratnih 90-ih. – Napravio sam eksploziju, razbijena vrata i prozore, čak se i dimilo. S Radiotelevizije Zagreb nabavio sam uređaj koji proizvodi dim. Bilo je toliko realistično da su dvije žene, izbjeglice iz Slavonije, zaplakale pred izlogom – prepričava Domazet. Ipak, priznaje, osobno mu je bila draža metoda šoka. Tako je uoči Valentinova jedne godine u izlog postavio krevet i dvije lutke, muškarca u odijelu i ženu u čipkastom donjem rublju i halterima.
– Postavio sam i skrivenu kameru kako bih zabilježio reakcije. Bilo je svega, od hvatanja za glavu do oduševljenja i sugestivnih pogleda između mladih parova – prisjeća se. Za Namin list poslije je napravio i fotoreportažu s izrazima lica prolaznika, a cijeli je projekt nazvao “Eksperiment u izlogu”, priča nam pokazujući sačuvane izreske iz lista.
Ideje su mu, kaže, same dolazile, a dodatnu inspiraciju crpio je i s putovanja. Nama je svoje aranžere svake godine slala na nekoliko dana u Njemačku kako bi se inspirirali i doznali što je u trendu. – U Münchenu sam vidio uže s kojeg visi slavina iz koje voda svom snagom curi u umivaonik. To sam poslije rekreirao u Zagrebu – napominje. Osim izloga u Nami u Ilici, Domazet je uređivao i izloge drugih Naminih robnih kuća, ne samo u Zagrebu nego i diljem Hrvatske. A nakon završetka radnog vremena, koje je trajalo do 14 sati, honorarno je radio i za brojne druge tvrtke, i iz potrebe i iz ljubavi.
– Za Tvornicu olovaka Zagreb radio sam 20 godina. Tamo sam znao u jednom poslijepodnevu zaraditi iznos četveromjesečne plaće. Među ostalim, radio sam i za Nevenku Tuđman, kćer Franje Tuđmana, koja je imala trgovine elektroničkom opremom – kaže pa se prisjeća i kako je u ratno vrijeme u Namin izlog broj pet postavio pisma koja su Franji Tuđmanu stizala iz cijele Europe. Bile su to poruke mira i podrške, koje je složio u spiralni oblik, uz natpis “Za slobodu”. Zapažena je bila i instalacija “Pogled u budućnost”, s velikom antenom i starinskim televizorima.
– Tada su u Zagrebu boravili poslovnjaci iz Applea zbog događanja na Velesajmu pa su me pozvali da i za njihov štand napravim nešto slično – govori. Sve što je završavalo u izlozima Domazet i njegov tim izrađivali su u atelijeru koji je gledao prema Radićevoj ulici. A u Naminim prostorima Dado je imao i vlastiti fotolaboratorij. Fotografija mu je, dodaje, oduvijek bila velika ljubav, koja je, nakon odlaska u mirovinu, postala i glavni hobi. Danas ga je teško sresti bez fotoaparata, kojim bilježi zagrebačku svakodnevicu i objavljuje na Facebooku. Uspomene na Namu čuva pažljivo, u mapama, fotoalbumima, na zidovima svoga stana i, naravno, u sjećanju.