Neočekivano političko uskrsnuće Zorana Milanovića obilježilo je godinu na izmaku iznenadivši ne samo cjelokupnu javnost nego, čini se, i samog Milanovića. Nakon dvostrukog poraza na parlamentarnim izborima 2015. i 2016. godine Milanović se povukao iz aktivne politike, ali je onda, nakon trogodišnje političke apstinencije, shvatio da je politika jača od njega i da je vrijeme za povratak, i to u velikom stilu. Bivši je premijer, koji nije bio osobito uspješan u premijerskom mandatu, obilježenom velikom gospodarskom i financijskom krizom, za novi cilj odabrao osvajanje Pantovčaka, računajući na staro pravilo prema kojem birači radije ne stavljaju sva jaja u istu košaru. To što je zatim pošlo za rukom Milanoviću na ovim je prostorima svojedobno uspjelo samo aktualnom slovenskom predsjedniku Borutu Pahoru, koji je nakon neuspješnog premijerskog mandata također uspio postati slovenski predsjednik.
Milanović je za osvajanje Pantovčaka promijenio i prilagodio svoj kontroverzni politički diskurs. U predsjedničku utrku ušao je s geslom “Predsjednik s karakterom”, iako ga je upravo njegov karakter toliko puta skupo stajao i na izborima i u cijeloj političkoj karijeri, a Milanović se i u kampanji puno puta hrvao sa svojim karakterom, pokušavajući ostati miran i uravnotežen. Inače konfliktan političar koji će ostati upamćen po izjavi: ili mi ili oni, u svom inauguracijskom govoru nadahnuto je uvjeravao kako Hrvatska treba biti “kuća za sve nas”, parafrazirajući stihove Milana Mladenovića iz pjesme “Zemlja”.
Video: Zoran Milanović obišao Prekopu i razgovarao s mještanima
Zanimljivo je da je Milanović pobijedio Kolindu Grabar-Kitarović bez predizbornog programa i bez konkretnih predizbornih obećanja. Zagovaranje republike bilo je jedno od ključnih mjesta svih njegovih predizbornih govora i jedna od njegovih temeljnih predizbornih poruka. Nasuprot “pravoj Hrvatskoj” svoje protukandidatkinje, Milanović je zagovarao ideje republike, zemlje u kojoj će svi građani biti ravnopravni, republike mira, sreće, blagostanja, otvorenog i dobrog društva, u kojem će se poštovati drugačijega. Milanović je s druge strane stalno upozoravao kako je HDZ-a privatizirao i pokrao Hrvatsku, dok on zagovara reafirmaciju ideje republike i republikanizma distancirajući se tako od autoritarnih i autokratskih tendencija u Europskoj uniji. Za razliku od HDZ-ova ideologiziranja i kleptomanskog nacionalizma, on želi biti branitelj ustavnih vrijednosti i ustavnog patriotizma, zagovarajući snagu neovisnih institucija, što je suprotno HDZ-ovoj praksi osvajanja državnih i javnih institucija.
Kad je pak riječ o vanjskoj politici – što je važno s obzirom na to da su suradnja u oblikovanju i provođenju vanjske politike i usmjeravanje rada sigurnosnih službi, uz činjenicu da je predsjednik i zapovjednik oružanih snaga, ključne dužnosti predsjednika države – Milanović je najavljivao normalizaciju odnosa sa susjednim državama, s naglaskom upravo na Bosni i Hercegovini, kao i partnerske odnose sa Slovenijom. To je bilo jedno od rijetkih konkretnih obećanja što ih je Milanović uopće dao u predizbornoj kampanji premda je, kako će se brzo pokazati, riječ o obećanju koje nakon mandata Kolinde Grabar-Kitarović i dramatičnog pogoršanja odnosa s BiH neće biti jednostavno ostvariti.
Video: Trenutak potresa u Banskim dvorima
Međutim, ubrzo se pokazalo kako “predsjednik s karakterom” ni ovaj put nije mislio baš ozbiljno s obzirom na to da je brzo zaboravio mnoge stvari o kojima je govorio u vrijeme utrke za Pantovčak. To što je nakon dolaska na Pantovčak u više navrata razgalio desničare i nije osobito iznenađenje s obzirom na to da je Milanović odavno poznat kao najveći tuđmanist među ljevičarima. Raskorak između najava i onog što je činio nakon stupanja na dužnost osobito je uočljiv kada je riječ o njegovoj najavi boljih odnosa s Bosnom i Hercegovinom. Milanovićeva uvredljiva retorika prema drugim državama i njihovim čelnicima – jedinstvena i u europskim okvirima – ne olakšava komunikaciju i dijalog sa Sarajevom, nego ih onemogućava, antagonizirajući drugu stranu. U Bosni i Hercegovini su, ne bez razloga, Milanovićeve izjave o sapunu i parfemu doživjeli kao šovinizam, ksenofobiju i izraz otvorene nesnošljivosti prema BiH, što u Milanovićevu slučaju ima dodatnu dimenziju s obzirom na to da Milanovićev uvredljiv nastup prema susjednoj državi nije njegov prvi takav slučaj jer je Milanović već jednom, na sastanku sa šatorašima uoči izbora 2016. godine, snimljen kako uvredljivo govori o Bosni i Hercegovini i Srbiji.
Još više čudi Milanovićev indolentan odnos prema Hrvatskoj i njezinim problemima. Iako zemlja prolazi kroz najdublju i najdramatičniju krizu od rata, u kojoj se svakodnevno broje deseci mrtvih i tisuće oboljelih, a gospodarstvo se pred našim očima urušava ostavljajući tisuće ljudi na čekanju, a sutra možda i bez posla i prihoda, najčešće prođu i dani a da od predsjednika ne čujemo ni glasa. Kad bismo stanje u zemlji ocjenjivali prema predsjedniku i njegovim aktivnostima posljednjih nekoliko tjedana, stekli bismo potpuno pogrešan dojam kako je situacija gotovo normalna. I da stvar bude gora takvu lažnu sliku hrvatske stvarnosti pokušavaju poslati i Banski dvori i državni mediji, inzistirajući na “mirnodopskim” temama poput gradnje tunela i poljoprivrednih uspjeha.
S Pantovčaka, međutim, kao da se ne vidi zdravstveni sustav koji se pod teretom krize doslovce raspada, baš kao ni raspadajući sustav epidemioloških mjera, što je Hrvatsku u samo nekoliko mjeseci od jedne od najboljih europskih zemalja u borbi protiv koronavirusa pretvorilo u najgoru zemlju u Europskoj uniji. Što predsjednik misli o politizaciji koronakrize i svakodnevnom omalovažavanju znanosti? Što misli o sukobima unutar vladine stručne skupine? Zašto Hrvatska sada stoji tako loše?
Sve to kao da predsjednika ne zanima. U početku ove krize još je pokušao upozoriti na problematičnost rada Nacionalnog stožera i njegove ustavne pozicije, ali ga ni to više ne uznemirava. S Pantovčaka se oglašava rijetko, i to uglavnom obljetničarski, u povodu, primjerice, obljetnica iz Domovinskog rata ili Daytonskog sporazuma. Predsjednik se oglasio i u povodu nedavne obljetnice potpisivanja Pariškog klimatskog sporazuma naglašavajući kako je klimatska kriza naš najveći izazov i kako očuvanje klime i gospodarski rast idu zajedno, pri čemu ne treba zaboraviti da je Milanović nakon dolaska na Pantovčak imenovao i posebnog savjetnika za klimu.
Međutim, kada je zbog činjenice da premijer Andrej Plenković zbog bolesti nije mogao sudjelovati u radu summita Europske unije dobio priliku zastupati Hrvatsku na summitu na kojem se raspravljalo i o ambicioznom europskom planu smanjenja emisije stakleničkih plinova i spasu planeta od klimatskih promjena, predsjednik Milanović odbio je otputovati u Bruxelles, opravdavajući svoju neobičnu odluku svojim predsjedničkim ovlastima i činjenicom da predsjednik zastupa Hrvatsku u Bruxellesu samo iznimno, kada se radi o pitanjima obrane i nacionalne sigurnosti. Na summitu u Bruxellesu, osim o klimatskim promjenama, odlučivalo se i o prevladavanju mađarske i poljske blokade europskog proračuna i fonda za oporavak, što je u ovom trenutku ključna europska tema, o kojoj ovisi gospodarski oporavak cijele Europe, pa i Hrvatske.
Kao što je u takvoj situaciji teško naći racionalna opravdanja za Milanovićev neodlazak u Bruxelles, još je teže objasniti činjenicu da su se premijer Plenković i predsjednik Milanović suglasili da Hrvatsku na summitu u Bruxellesu zastupa slovenski premijer Janez Janša, iako Janša kao političar svojim savezništvom s neliberalnim režimima u Mađarskoj i Poljskoj i svojim desničarskim populizmom i radikalizmom prema opoziciji i medijima personificira sve ono protiv čega je Milanović bio u predizbornoj kampanji.
I kada bismo podvukli crtu pokazalo bi se kako je jedini ozbiljan interes u prvoj godini mandata Milanović pokazao za nametanje svoje interpretacije korupcijske afere JANAF i svađu i totalni rat s premijerom Plenkovićem, koji je potrajao tjednima i u kojem se nisu birala sredstva. Za svađu s premijerom Milanović je imao puno dobrih razloga, s obzirom na brojne propuste Plenkovića i njegove Vlade posljednjih mjeseci, no Milanovićevo prepucavanje s premijerom u pravilu je svedeno na uvredljivu osobnu razinu koja je zasjenila važne teme. Zlobnici će reći kako su salve uvreda što ih je u tih nekoliko tjedana razmijenio s Plenkovićem s Milanovićeve strane bile motivirane isključivo strahom od novih neugodnih otkrića, s obzirom na to da je i Milanović dolazio u klub prvog čovjeka JANAF-a Dragana Kovačevića, dok neke druge informacije govore o tome kako su Plenković i njegov šef policije Davor Božinović znali da i predsjednik države zalazi u ozloglašeni klub u Slovenskoj ulici i da su ga, znajući da je Kovačević pod mjerama, pokušali uvući u zamku i izložiti ga političkoj kompromitaciji i difamaciji.
Međutim, Milanovićev i Plenkovićev rat, za koji svakako ne možemo kriviti samo Milanovića, otvorio je pitanje normalnog funkcioniranja države, s obzirom na to da predsjednik i premijer tjednima nisu normalno komunicirali, iako ih hrvatski sustav sili na suradnju i dogovaranje, i to u najosjetljivijem trenutku, dok zemlja prolazi kroz najdublju zdravstvenu krizu bez presedana. Predsjednik države mora biti simbolični čuvar ustavnosti koji se i po Ustavu mora brinuti za redovito usklađeno djelovanje i stabilnost svih tijela državne vlasti. U krizi poput ove, koja ugrožava stabilnost ne samo svih tijela državne vlasti, nego i cijele zemlje, građani od svog predsjednika ipak imaju pravo zahtijevati više od pukog slanja čestitki sportašima u povodu sportskih uspjeha i vjernicima u povodu vjerskih blagdana što ih po automatizmu štanca njegov ured ovih dana. Milanović je u kampanji obećavao da će biti pravobranitelj građana i da će biti neumoran u ukazivanju na probleme. Sada, kada je problema najviše, mora pokazati da to nisu bile puke tlapnje.
Vec im je sada simpatican i ima njihov glas za sljedeci mandat, kazu ljuti dasnicari!!!