Zašto se 
od naive odustalo kao od brenda

U Hlebinama i u Koprivnici ovih se dana održava stručni skup kojim se slavi stota godišnjica rođenja neupitnog velikana hrvatske, ali i svjetske naive Ivana Generalića. Jedan od referata, čija je autorica Dorotea Jendrić, govori i o putu čuvene slike “Jelenski svati” koju je navodno želio kupiti i sovjetski vođa Brežnjev, ali koju je ipak kupio Ivan Todorić smjestivši je u svoju vilu u Šestinama… Sudionici skupa u Galeriji naivne umjetnosti u Hlebinama mogli su posjetiti i ekskluzivnu izložbu s Generalićevim radovima iz kolekcije bečke obitelji Infeld koja ima tridesetak djela tog umjetnika. U doba kada se o hrvatskoj naivi govori sve rjeđe, a i ono rijetko spominjanje često je krajnje negativističko i podcjenjivačko, skup o Generaliću trebao bi promijeniti medijsku sliku o autentičnom umjetničkom rukavcu hrvatske umjetnosti.

Nekada se, u ona jugoslavenska vremena, od naive moglo jako dobro živjeti. Bio je to brend jugoslavenske, a onda i hrvatske umjetnosti (i politike) koji je u Podravinu, ali i druge dijelove zemlje dovodio brojne zapadnoeuropske kolekcionare, ali i povjesničare umjetnosti koji su se divili imaginaciji hrvatskog čovjeka koji živi u čvrstom zagrljaju s prirodom.

"Komercijalni bum"

Buđenjem hrvatskog nacionalnog osjećaja krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, naiva je jedno vrlo kratko vrijeme doživjela i komercijalni bum, da bi nakon te brzopotezne epizode trajno zapela u svojevrsnoj ilegali izgubivši i one zaslužene pozicije koje su se činile neupitnim. Iako u Noći muzeja brojni posjetitelji posjećuju Muzej hrvatske naivne umjetnosti na Gornjem gradu u Zagrebu i iako strani turisti ne propuštaju posjet tom muzeju, valja reći da nešto sa percepcijom naivne umjetnosti u Hrvatskoj nije u redu. Naiva već odavno nije u fokusu hrvatskog kulturnog establišmenta. Od hrvatske naive odustalo se kao od brenda koji bi mogao svijetu prezentirati hrvatsku kulturnu raznolikost. Danas će rijetko koji hrvatski diplomatski djelatnik u svoj ured objesiti neku naivnu sliku.

Naiva je tako platila danak svim onim svojim promotorima, pa i autorima koji su u njoj gledali samo zaradu. A kada se i dogodi neki za naivu važan događaj, mediji to nedovoljno istaknu. Tako mediji nisu efektnije zabilježili da je danska kraljica Margareta II. za nedavnog posjeta Koprivnici u gradskom muzeju vidjela i izložbu naivne umjetnosti te da je razgovarala s velikanom naive Mijom Kovačićem. To znači da naiva i dalje ima svoj kulturološki potencijal koji se ne bi smio oholo odbacivati. Ivana Generalića upoznao sam 1992. godine u srpnju mjesecu u Čakovcu na izboru Miss Međimurja, Podravine i Hrvatskog zagorja.

Generalić je, samo koji mjesec prije svoje smrti (umro je 27. studenog te godine), bio predsjednik žirija izbora za najljepšu ženu sjeverozapadne Hrvatske. Tada je rekao da je već imao iskustva s prosuđivanjem ženske ljepote, i to u Koprivnici, Varaždinskim Toplicama i na Šoderici. “Da sam skulptor i da radim u kamenu kao Meštrović, razumio bih zašto me zovu u ovakve žirije. Ja nemam aktove. Ja nisam nikad slikao golu ženu. Kad sam počeo slikati, prigovarali su mi moji Hlebinčani da nemaju takve glave ni kratke noge. Ali te moje ljude i tu moju zemlju prihvatio je čitav svijet”. Svijet je već davno prihvatio Generalićeve ljude i Generalićevu zemlju. A zašto ih i mi ne možemo prihvatiti?

>>Poetske vizije, rajski pejsaži i snovi domaćih velikana naive u Petrinji

>>Najavljeno Svjetsko prvenstvo naivcov, igrat će krpenjačom