Zašto nam Vice Vukov još uvijek treba više nego Thompson

Megakoncert Marka Perkovića Thompsona postavio je pred analitičare nemale probleme. Odbacimo li tumačenja apologeta koji u tom jedinstvenom događaju vide samo pozitivne elemente poput narodnog jedinstva, dobrog raspoloženja i isticanja tradicionalnih vrijednosti domoljublja, vjere i obitelji, kao i mišljenja onih kritičara koji u ponašanju glazbenika i njegove publike prepoznaju samo neukus, Thompsonovu pohlepu i sustavno oživljavanje ustašluka, ostaje prostor za kompleksno proučavanje fenomena Thompson.

Ne šalim se kada tvrdim da je taj fenomen zaslužio ozbiljan interdisciplinarni doktorat koji bi zalazio u polja sociologije, psihologije, povijesti, komparativne književnosti i teologije, da ostavimo po strani glazbenu umjetnost, koja ne treba biti predmet doktorata. Samo takva dubinska studija, utemeljena u ozbiljnim istraživanjima, mogla bi nam objasniti o čemu se tu radi: o privlačnoj glazbi, o buntu, o ustašonostalgiji, o vjerskom zanosu, zamahu konzervativizma, karizmatičnoj javnoj osobi ili (još) nečemu drugom. Recimo, posljedici totalne neobrazovanosti naše mladosti, koja nema pojma što joj se servira kao tumačenje novije hrvatske povijesti. Thompsonov je opus kompleksan. Zapravo najveći dio čine ljubavne pjesme, a ima i ona: Rokenrol je volio moj ćaća, rokenrol su slušala mi braća, rokenrol je najbolji za mene, rokenrol teče mi kroz vene.

Ne slušam Thompsona osim slučajno, pa ne znam izvodi li tu svoju pjesmu, ali mislim da nažalost za njega puno više vrijedi ona “ja se brate nisam mak’o iz devedeset i neke”. A tih devedesetih neki su se previše prisjećali onih četrdesetih. Kako se Domovinski rat vodio protiv srpske agresije i pobune, inspiracija se nije mogla tražiti u partizanima, sve da je to nekome palo na pamet, nego su logičan (ali tragično pogrešan) izbor bili ustaše. Čak se ni pravi partizani, koji su se uključili u obranu domovine, nisu protiv toga glasno bunili. Istina, Franjo Tuđman je u nekoliko navrata naglašavao da je Hrvatska utemeljena na tradiciji antifašizma i da se na ustaštvo pozivaju oni koji Hrvatsku žele ocrniti, ali ni on nije bio dovoljno glasan i uporan. U ratnim je okolnostima bilo važno zadržati jedinstvo, a ne čačkati mečku. Samo je HOS otišao predaleko, pa je bio uklopljen u redovite oružane snage.

Zapravo, vrlo je malo Thompsonovih pjesama u kojima iznosi za Hrvatsku štetne stavove. “Ravnoteža”, “Nema predaje” ili “Neka nitko ne dira u moj mali dio svemira” ne pozivaju na jedinstvo, nego dapače potiču podjele. One koji ga kritiziraju naziva komunistima, ali im ujedno predbacuje da njegovo domoljublje nazivaju fašizmom. Istina je pak da ni njegovi kritičari nisu komunisti (ako danas negdje djeluju bivši komunisti, to je uglavnom u HDZ-u), niti se njegovo domoljublje može nazvati fašizmom. Drugo je pitanje što s njegovom ustašonostalgijom. Možda se on odrekao vremena kada je tekst “Bojne Čavoglave” malo preradio u “za dom braćo, zovemo se Poglavnikovi… Oj ustaše, braćo mila iz Imotskoga…”, ali ostaje činjenica da ne odustaje od izvikivanja “Za dom spremni”.

Poticanjem mase da na njegov “Za dom” uzvrati sa “Spremni!” bacilo je ljagu na koncert i cijelo ozračje tog dana. Žalosno je da Thompson nije u stanju shvatiti (nadam se da je tako) štetu koju nanosi Hrvatskoj i Hrvatima nepotrebnim izvikivanjem ustaškog pozdrava, protivno čak i pravnom sustavu države koju navodno tako jako voli. Protivno i stavovima Franje Tuđmana, kojeg u jednoj pjesmi žali jer su ga njegovi vlastiti izdali, ne vidjevši pritom da je upravo on taj koji radi protiv onoga za što se Tuđman zalagao. No to razumije li on ili ne želi razumjeti reperkusije svojeg izvikivanja je jedno, a nešto je sasvim drugo kada na njegovu koncertu tome nazoči predsjednik Hrvatskog sabora, da ministre ne spominjem, i ne reagira. Možda ima puno Hrvata kojima taj pozdrav ne smeta i koji su glasni ne samo u njegovu izvikivanju nego i u podršci onima koji ga izvikuju, ali sam siguran da ga velika većina Hrvata smatra nečim što nije primjereno nikakvoj Hrvatskoj, a pogotovo ne današnjoj.

Politika nezamjeranja kršiteljima ustava je jadna, ali i opasna. Malo ćemo popustiti tu, malo tamo… i onda ćemo se jednog dana možda morati pitati kako smo se našli u netolerantnom, zatvorenom, možda i nedemokratskom društvu, a sve zbog oportunizma i beskičmenjaštva. Hrvatima trebaju domoljubne pjesme, kao što trebaju svim narodima. Ali domoljublje podrazumijeva poticanje zajedništva, a ne podjela. Podrazumijeva naglašavanje zajedničkih vrijednosti, a ne nametanje svoje ideologije svima. Šteta je da Hrvatska nema glazbenika koji bi to bio u stanju artikulirati. U vrijeme Hrvatskog proljeća imali smo takvog glazbenika. On nije pisao svoje tekstove i svoje pjesme, činili su to za njega najbolji kompozitori i najbolji tekstopisci. On je bio “samo” vrhunski pjevač, takav kakvog Hrvatska, rekao bih, inače nije imala, a nema ga ni danas. Bio je to Vice Vukov, ikona onovremenih hrvatskih nacionalista, ali i cjelokupnoga hrvatskog naroda. Samo usput napominjem da je diplomirao međunarodne odnose u Parizu, a talijanski jezik i filozofiju u Zagrebu. Njegove su pjesme bile domoljubne u najboljem smislu riječi. U njima nije bilo ničeg agresivnog, ničeg isključujućeg. I on je pjevao o tome da treba sagraditi dom na kršu. Pjevao je i o Kotoru, ne na način da bi izravno sugerirao kako je Boka naša, iako su u ono vrijeme valjda svi to tako razumjeli. Nizom pjesama na najbolji je način izrazio ljubav prema domovini, prema svakoj njezinoj regiji, ali nikada vulgarno, nikada površno. Mladi danas sigurno ne znaju njegove pjesme, a trebali bi ih znati. Stariji ih se valjda sjećaju: “Bodulska balada”, “Dalmatinska elegija”, “Pjevat će Slavonija”, “Dobro mi došel prijatelj”, “Pismo ćali”, “Tvoja zemlja”... I Vukov je pjevao, u onim vremenima, ne samo o domovini nego i o obitelji, tradiciji i vjeri, kao u pjesmi “Zvona moga grada”: “U kamenu nema neba, čovjek prođe težak put, al’ su jednom kad ih trebam stara zvona opet tu. Pričaju nam našu povijest, brižno kao otac sinu, u večeri kao ova izlila su svu toplinu.” Hrvati su prije pola stoljeća imali “fenomen Vukov”, danas imaju “fenomen Thompson”. Ako je to odraz društva, a jest, onda je sve jasno.