Zašto je odvažno reći da Mrak-Taritaš i Kerum pobjeđuju u 2. krugu

Ususret lokalnim izborima u udarnim terminima svih vodećih televizija s ekrana nas vrebaju živopisne vizualizacije predstojećih okršaja političkih Davida i Golijata za brojne pozicije na različitim razinama vlasti, koje nam interpretiraju uvjerljivi tumači anketa ograničeni jedino statističkom pogreškom od nekoliko postotaka. Predizborne ankete postale su tako neizostavan dio hrvatskog medijskog folklora, pa iako je o njima već mnogo toga rečeno i napisano, različitost rezultata poziva na ponavljanje gradiva, barem kada je riječ o mogućim uzrocima tih razlika.

Dominira senzacionalizam

Drukčiji rezultati anketa mogu biti plod pogrešaka koje su tehnički neizbježne, pogrešaka koje je moguće umanjiti ili, ne daj bože, namjernog krojenja rezultata po mjeri naručitelja. Statistička pogreška je tehnička pogreška koja je mjerljiva i lako se iskazuje. Ona nastaje zato što ne možemo kontaktirati sa svim biračima, nego samo s malim uzorkom građana i neodvojivi je element svakog anketnog istraživanja. Osnovna joj je uloga upozoriti da je rejting kandidata kojeg podržava npr. 30% ispitanika ipak samo procjena koja dolazi s pogreškom od npr. 4%. Da smo, primjerice, proveli stotinu sličnih anketa s podjednakim brojem ispitanika, rejting kandidata bio bi između 26 i 34% u 95 od 100 anketa. Ako anketa ne sadrži nikakve druge pogreške, 4% postaje osnovni vodič za zaključivanje, jer nas upozorava da kandidat s 30% podrške nije nužno u prednosti nad kandidatom s 27% podrške. Samo onda kad je prednost prvog kandidata barem dva puta veća od pogreške, možemo zaključiti da rezultati sugeriraju prednost toga kandidata. Isto vrijedi i za usporedbe anketa kroz vrijeme: ako je statistička pogreška 3,6%, tada ne možemo reći da je Krstulović Opara u kampanji izgubio potporu za 3 postotna poena, zaključak koji nam neki mediji serviraju. Navedena ograničenja anketa, koja agencije zasigurno ističu naručiteljima, često se zanemaruju radi senzacionalističkog, ali nerijetko i tendencioznog prikaza izbornih utrka.

Međutim, veći je problem to što se statistička pogreška uzima kao jedina relevantna informacija o pouzdanosti ankete, a rijetko kada objašnjava razlike između predviđanja ankete i stvarnih rezultata izbora koje smo vidjeli na primjerima Brexita i Trumpa. Za te razlike većinom su odgovorne pogreške koje je moguće umanjiti, a koje su vidljive kod prognostičkih anketa koje dominiraju našim medijskim prostorom. Iako mediji katkad ističu da ankete nisu predviđanja, nego snimka trenutačnog stanja, ključno je naglasiti da se prognostičkim obično smatraju sve ankete prilikom kojih se intervenira u slučajnost uzorka i korigiraju izvorni odgovori ispitanika kako bi se postigla struktura što sličnija karakteristikama biračkog tijela. Često čujemo da su se pri ispitivanju koristile kvote kako bi u anketu ušao odgovarajući udio muškaraca i žena, ili kako su rezultati «otežani» s obzirom na spol, dob ili obrazovanje. Takve intervencije ovise o prosudbi provoditelja istraživanja i znatno utječu na rezultate. Uz to, otežavanje rezultata je i jedna od najčešće korištenih metoda za krojenje rezultata istraživanja po mjeri naručitelja – kada na scenu ulazi i treća vrsta pogreške, ona namjerna.

Pozitivni pomaci

Iako su u posljednje vrijeme vidljivi pozitivni pomaci u predstavljanju rezultata anketa javnosti, osnovni se problemi, nažalost, i dalje nedovoljno ističu. Kako vjerovati odvažnim prognozama po kojima Mrak-Taritaš i Kerum osvajaju gradonačelničku fotelju u drugom krugu ako u pozadini rezultata stoji da će se u Splitu 78%, a u Zagrebu više od 90% ispitanika odazvati na izbore? Ovaj primjer pokazuje zašto je loša procjena odaziva i najčešći razlog promašenih prognoza, jer se razlika između uspješne i neuspješne ankete u velikoj mjeri treba pripisati umijeću agencija da što preciznije identificiraju one ispitanike koji će na izbore zaista i izići. Jasno je da u ovakvim situacijama odgovornost ne mogu snositi samo mediji nego i agencije koje, kako to nalažu načela dobre prakse u razvijenim tržištima, iza svojih proizvoda moraju i stajati. Koliko su pojedine agencije u tome bile uspješne i koliko su mediji o svemu navedenome osviješteni, uskoro ćemo saznati.

* Autorica je znanstvena novakinja u Centru za empirijska politološka istraživanja, Fakultet političkih znanosti