VIDEO Iranac koji je branio generala Gotovinu: 'Mnogi od nas su zabrinuti zbog mogućnosti pojave kaosa'

Payam Akhavan, jedan od vodećih svjetskih pravnih stručnjaka posvećen promicanju ljudskih prava, u ekskluzivnom razgovoru za Večernji list iz Toronta komentira rat u Iranu, zemlji u kojoj je rođen i iz koje je njegova obitelj pobjegla u Kanadu tijekom islamske revolucije 1979., a koja je unatoč svemu njegova domovina i nikad nije izašla iz njegovih misli, njegova života i profesionalne karijere. Gospodin Akhavan poznat je i hrvatskoj javnosti jer je bio jedan od trojice branitelja generala Ante Gotovine pred tribunalom u Haagu. Tijekom Domovinskog rata, živio je u Zagrebu – u Mlinovima, ponosno naglašava – jer je za posebnog izaslanika UN-a Tadeusza Mazowieckog radio na istragama kršenja ljudskih prava u ratu u Bosni i Hercegovini.

Krenimo od vaše osobne priče: recite nam nešto o svom podrijetlu i odrastanju. Rođeni ste u Iranu u zajednici vjerske manjine Bahá'í. Jeste li bili ondje kada je Islamska revolucija preuzela vlast?

Rođen sam u Teheranu za vrijeme šaha, što je bilo razdoblje brze modernizacije i napretka. Živjeli smo ondje kao pripadnici vjerske manjine Bahá'í, koja je tradicionalno bila progonjena i tretirana kao žrtveni jarac, posebno od islamskog klerikalnog establishmenta. U 19. stoljeću, kada je bahajska vjera započela, njezini su pripadnici bili izloženi strašnim masakrima. I to je bio dio moje obiteljske baštine. Dakle, moji su roditelji shvatili da će, dođe li do revolucije ili političkih previranja, pripadnici vjerske manjine Bahá'í biti vrlo ranjivi i prvi koji će biti žrtveni jarac. To se zaista i dogodilo nakon revolucije 1979. Ajatolah Homeini započeo je sa svojom doista mrziteljskom totalitarnom ideologijom demoniziranja vjerskih manjina, posebno članova zajednice Bahá'í, povezujući ih s američko-cionističkim zavjerama i čime god.

Mnogi ljudi koje smo poznavali uhićeni su, pogubljeni, mučeni, a imovina im je oduzeta. Bilo je vrlo teško gledati to iz sigurnosti Kanade, gdje smo živjeli u egzilu. Kasnije tijekom revolucije, kada sam bio tinejdžer i imigrant u Kanadi, djevojka po imenu Mona Mahmudnedžad, 16-godišnja srednjoškolka, uhićena je u Shirazu. Bila je zagovornica ljudskih prava, vrlo hrabra mlada žena. U ljeto 1983., ona i devet drugih Bahá'í žena pogubljene su vješanjem u Shirazu. To me stvarno šokiralo do srži jer sam shvatio da je jedina razlika između mene i nje bila u tome što je moja obitelj živjela u egzilu u Kanadi, dok je njezina obitelj ostala u Iranu. Postavio sam si temeljno pitanje zašto ona, a ne ja i to je bio početak moje karijere u području ljudskih prava i moje potrage za pravdom, što me na početku karijere dovelo u zemlje bivše Jugoslavije, u kojima je rat izbio samo godinu dana nakon što sam završio studij međunarodnog prava.

I dalje ste na tom putu potrage za pravdom i obrane ljudskih prava. Nedavno je vrlo snažno odjeknuo vaš govor u UN-ovu Vijeću za ljudska prava u Ženevi nakon što se iranski režim obračunao s prosvjednicima. Čule su se procjene da je u tom gušenju prosvjeda ubijeno oko 30 tisuća ljudi. Naravno, od tada se dogodilo mnogo toga. Sada smo usred rata, a ajatolah je mrtav. Ali vratimo se malo na te događaje u siječnju ove godine, i na veljaču, kada su doprle informacije o tome što se dogodilo i kako je režim okončao te masovne prosvjede. Koliko je ljudi, prema najnovijim procjenama, tada ubijeno?

Moja karijera u području ljudskih prava započela je s Iranom, a zatim sam radio u bivšoj Jugoslaviji, u Bosni i Hercegovini, Ruandi, Gvatemali, Kambodži, diljem svijeta. A sada se vraćam tamo gdje sam počeo, ali u iznimno teškim okolnostima. U siječnju ove godine dogodio se još jedan val prosvjeda, a sigurno nije bio prvi. Sjetit ćete se da je 2022. u Iranu bio pokret za slobodu ženskog života, feministička revolucija, koju je potaknulo ubojstvo Mahse Amini, mlade žene koja jednostavno nije pravilno nosila hidžab. A prije toga bilo je i drugih prosvjeda, i svi su dočekani nasilnom represijom. Islamska Republika nije stvorila nikakav prostor za ono što smo se nadali da će biti nenasilna demokratska tranzicija. Dakle, narod Irana pokušao je sve, od reforme Islamske Republike, do raspisivanja referenduma, prosvjeda, nacionalnog dijaloga, pokušaja liberalizacije medija... I sve je to propalo naišavši na nemilosrdnu represiju fanatičnih vođa u ime totalitarne ideologije. Ali, ono što se dogodilo u siječnju bila je zaista točka nakon koje nema povratka. Jer su razmjeri ubojstava bili daleko najgori, čak i za krvlju zamrljane stranice povijesti Islamske Republike.

Ne znamo točan broj ubijenih jer nam režim ne dopušta da znamo, ali procjenjujemo da je u nekoliko dana najmanje 30 – 35 tisuća ljudi istrijebljeno na ulicama. Uglavnom mladih prosvjednika, tinejdžera, mladih ljudi u dvadesetima. Riječ istrebljenje koristim oprezno, jer svjedočimo situacijama u kojima su nenaoružani prosvjednici meta snajperista i snaga sigurnosti naoružanih kalašnjikovima, pa čak i teškim mitraljezima postavljenima na stražnjem dijelu kamiona, koji pucaju na ljude. A onda su uslijedili strašni prizori crnih vreća za tijela, nagomilanih u mrtvačnicama diljem Irana. I uplakanih majki i očeva koji traže unakažena tijela svoje djece. Dakle, iranski narod duboko je traumatiziran. Postoji osjećaj zajedničke radikalne tuge koji nas je okupio. Ljudi su rekli: sad je dosta. Ova mržnjom ispunjena, nasilna, totalitarna ideologija mora nestati. Dakle, ti mladi ljudi su znali da mogu biti ubijeni, ali su ipak izašli na ulice boreći se za slobodu.

Radio sam kao tužitelj u Haagu, na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju, na izradi optužnice za genocid u Srebrenici, u kojem je oko 8 tisuća bosanskih muslimana ubijeno tijekom 20 dana. I to sam spomenuo u svom svjedočenju pred Vijećem UN-a za ljudska prava. U Iranu je četiri puta više ljudi ubijeno u upola manje vremena. To vam daje predodžbu razmjera ubojstava.

Dakle, postoji osjećaj ogorčenja, osjećaj da oni koji su počinili te zločine moraju biti odgovorni i da moramo, pod svaku cijenu, stati na kraj Islamskoj Republici i stvoriti sekularnu demokraciju. Sada se, nažalost, suočavamo s ratnom situacijom. Kad je u raketnom napadu američkih i izraelskih snaga ubijen vrhovni vođa Ali Khamenei, ne bih rekao da su svi slavili, ali rekao bih da je to radila većina ljudi – svakako u dijaspori, ali i mnogi u Iranu. Još postoje vjerni sljedbenici Islamske Republike, no vjerujem da su oni manjina. Većina ljudi slavila je likvidaciju čovjeka koji se općenito smatra zlim tiraninom, nekim tko je odgovoran za ubojstvo desetaka tisuća Iranaca. Sada, kad se broj žrtava rata povećava, i kad vidimo opsežne razmjere uništenja i neizbježno stradanje civila, ljudi se pitaju kako se iskopati iz tih ruševina i izgraditi bolju budućnost, koja se temelji na slobodi, jednakosti i prosperitetu. U tom smislu, kraj Islamske Republike bit će početak vrlo dugog i teškog poglavlja u obnovi zemlje s ogromnim potencijalom.

Mislite li da se kraj Islamske Republike približava ili udaljava s ovim ratom i događajima koji su započeli u subotu ujutro, kad je ajatolah ubijen? Postoji li stvarna šansa da će narod Irana odgovoriti na poziv predsjednika Trumpa na promjenu režima, na preuzimanje vlastitih institucija? Ili ćemo svjedočiti još većem kaosu u pokušajima rušenja iranskog režima zračnim napadima, bez ikakvih "čizama na terenu" i bez građana Irana koji bi iznutra pokušali srušiti režim?

Vrlo je teško predvidjeti što će se dogoditi. Mnogi od nas duboko su zabrinuti zbog mogućnosti pojave kaosa, fragmentacije, građanskog rata. Dakle, postoji mnogo razloga za zabrinutost. Ali vjerujem da je Islamska Republika duboko oslabljena te da sada vodi egzistencijalni rat i bori se za svoj opstanak. Legitimnost Islamske Republike narušena je u očima mnogih Iranaca. Možda će rat učiniti da dio iranskog naroda osjeti domoljublje i ujedini se protiv zajedničkog neprijatelja. Ali, u velikoj mjeri Islamska Republika iskopala je vlastiti grob. Njezin najveći neprijatelj je iranski narod, a ne Sjedinjene Države i Izrael. Istodobno, ima vrlo malo prijatelja u regiji, ako ih uopće ima, a uzrok leži u tome što je režim izgrađen na fanatičnoj ideologiji, usmjerenoj na izvoz šijitske islamske revolucije u cijelu regiju. Stoga nije iznenađujuće da je Iran izoliran. Da smo umjesto toga imali demokratsku, sekularnu, pragmatičnu vladu koja slijedi nacionalni interes, a ne neku iluziju svjetske islamske revolucije, ne bismo bili u ovom neredu. Dakle, ne mislim da će Islamska Republika dugoročno preživjeti. Sada imamo situaciju u kojoj bi, u jednom scenariju, Islamska Republika mogla postići dogovor i s Trumpovom administracijom.

Recimo, o nuklearnom pitanju, o balističkim projektilima, o podršci proxy milicijama u regiji. To je scenarij u kojem ranjena životinja preživi, a zatim iskali svoj bijes protiv vlastitih građana u osvetničkim ubojstvima. To je vrlo realna mogućnost, a nadam se da se neće ostvariti. U drugom scenariju, moglo bi doći do tranzicije prema drukčijoj vrsti režima, koji neće nužno biti demokratski, barem ne odmah. Moglo bi doći do vojnog udara ili, u još gorem slučaju, kolapsa režima u uvjetima kaosa, fragmentacije i nasilja, a oporavak bi mogao trajati godinama.Dakle, trebali bismo se, koliko god je to moguće, usmjeriti na nenasilnu i uređenu tranziciju. U takvim okolnostima moguće je da i dio ljudi u sigurnosnim i oružanim snagama zaključi kako je u nacionalnom interesu okončati Islamsku Republiku i omogućiti uređeni prijelaz vlasti, umjesto nastavka rata ili iznenadnog kolapsa.

Svi mi izvana – a možda mi možete reći kako to vide ljudi u Iranu ili iranska dijaspora – na neki način strahujemo da bi još jedan američki rat po izboru na Bliskom istoku mogao završiti poput invazije na Irak, koja se pokazala kao kaos i donijela više štete nego koristi. Je li taj neuspješni irački presedan ljudima i dalje u mislima, i Irancima unutar Irana i onima u dijaspori, poput vas koji se izvana zalažete za demokratskiji ili sekularniji Iran? Potiče li to ljude da se okupe oko zastave i nacionalnog interesa? Ili su prosvjednici, koji su već dugo siti režima, i dalje spremni izaći na ulice i boriti se za promjenu, čak i po cijenu vlastitog života?

Započet ću tako što ću reći da ne možete bombardiranjem odvesti narod u demokraciju. U povijesti ne postoji slučaj da je masovno bombardiranje neke zemlje odjednom stvorilo demokraciju. Nitko se ne zanosi iluzijom da Amerikanci i Izraelci, kao i Kinezi i Rusi, imaju na umu najbolje interese iranskog naroda. Oni misle na vlastite interese. Kao što sam rekao, ako bi Iran s njima sklopio dogovor o nuklearnom pitanju, o balističkim projektilima ili proxy milicijama, pitanje demokracije i ljudskih prava moglo bi se vrlo brzo zaboraviti. Dakle, to je borba iranskog naroda. Sam iranski narod mora izgraditi svoju naciju. Iran nije Irak. To je drukčija vrsta države, drukčija povijest. Iran ima 2500 godina kontinuiteta, vrlo snažan osjećaj nacionalnog identiteta. Ima i vrlo snažno civilno društvo, mnogo visokoobrazovanog stanovništva, vrlo važnu dijasporu koja utječe i na ljude unutar Irana putem svih vrsta mreža, bilo da su političke, društvene ili osobne.

Dakle, mislim da očito postoje opasnosti, od fragmentacije, građanskog rata, iznenadnog kolapsa koji bi stvorio kaos. Ali, istodobno, mislim da iranska nacija nije Irak. Ima ogroman potencijal. Ne želim zvučati nadobudno. Rat je to što jest. Pandorina kutija je otvorena i ne može se zatvoriti. I u određenom smislu, nemamo izbora nego dopustiti da se ovaj rat po izboru, kako ste rekli, odvija. Nadamo se da možemo smanjiti civilne žrtve i okončati ga što prije. Dio toga ima veze s time kako Amerikanci i Izraelci vode rat, ali ostaje pitanje je i hoće li Islamska Republika "vidjeti natpis na zidu", vidjeti što se događa, i hoće li stvoriti situaciju u kojoj se narodu može dati glas kako bismo mogli napraviti ovaj prijelaz u drukčiji politički sustav. Iako su, kratkoročno gledano, ljudi koji su traumatizirani ratom i stranom vojnom intervencijom, sigurno ljutiti – jer nitko ne želi biti bombardiran – svejedno mislim da je bankrot i neuspjeh Islamske Republike neosporiv. I u svakom slučaju, bilo bi vrlo teško da se ovaj režim nastavi unedogled.

U prvih nekoliko dana rata vidjeli smo vijest o napadu na školu u Iranu u kojem je poginulo oko 150 učenica. Izgleda li vam to kao ratni zločin? Američke i izraelske snage kažu da istražuju incident. Iranski mediji kažu da je jasno da je škola bombardirana američkim ili izraelskim raketama. Na temelju onoga što zasad znamo, izgleda li vam to kao ratni zločin?

Treba utvrditi sve činjenice, a nije u potpunosti jasno tko je ispalio to oružje i pod kojim okolnostima. Ono što sam vidio iz vlastitih izvora, koji nisu u potpunosti pouzdani, jest da se škola nalazila u neposrednoj blizini vojnih ciljeva. A znamo da se u Iranu, poput Hamasa i Hezbollaha, civili koriste kao štitovi. Mnogi pripadnici IRGC-a, Revolucionarne garde, sada se skrivaju u školama, ondje održavaju konferencije za novinare. Raketni bacači postavljaju se u blizini džamija i bolnica. Dakle, to pridonosi teškoćama u određivanju je li ovo bio ratni zločin ili ne. Ako je postojalo namjerno ciljanje civila, to je očigledno ratni zločin. Ako su Sjedinjene Države ili Izrael namjerno ciljali školu punu djece, nema sumnje da je riječ o ratnom zločinu. Pitanje je koji bi motiv imali za takvo što? Kojoj bi svrsi to služilo kad zapravo pokušavaju osvojiti srca i umove?

Drugo, ako je napad bio neselektivan ili nerazmjeran, što znači da nisu namjerno ciljali civile, nego da nisu koristili dovoljno precizno oružje ili nisu osigurali da će očekivane civilne smrti biti proporcionalne vojnoj prednosti, to bi također bio ratni zločin. Dakle, potrebna je vrlo detaljna istraga. Znam to iz sarajevskih slučajeva koje smo istraživali. U Sarajevu je bilo granatiranja s mnogo ubijenih i ranjenih civila, ali čak ni tamo nismo mogli u svakom slučaju zaključiti da nije bilo vojnih ciljeva unutar grada na koje su snage bosanskih Srba pucale. Ipak, bilo je slučajeva u kojima smo mogli utvrditi da su bosanski Srbi bili u jasnom vidokrugu civila koje su namjerno gađali topništvom ili minobacačima. I to je postala osnova za kaznene progone za ratne zločine, koje smo vodili. Isto se može reći za operaciju Oluja, slučaj generala Gotovine. Imao san privilegij braniti ga, a neizbježno je bilo nekih civilnih smrti ili ozljeda. Ali pitanje je jesu li one bile namjerne ili su bile slučajne u zakonitim napadima. Nažalost, škola u Minabu neće biti jedina takva situacija. Već se događa smrtno stradanje civila i ranjavanje diljem Irana. I to je tragedija rata, što će, čak i ako oružane snage koriste precizno oružje, odnosno dronove ili što već, neizbježno biti civilnih smrti i ozljeda, posebno u okolnostima u kojima se kao taktika koriste civilni štitovi.

Kada ste zadnji put posjetili Iran i kada se nadate da ćete to ponovno učiniti? O čemu sanjate, čemu se nadate kad je o tome riječ?

Godinama sam izvan Irana, ali Iran je oduvijek bio u meni. Moja obitelj otišla je otprilike u vrijeme revolucije, krajem 1970-ih. Ali kada ne napustite svoju zemlju dobrovoljno, osjećate čežnju za povratkom. Naravno, zemlja u koju ću se vratiti bit će radikalno drukčija od nevinog djetinjstva kojeg se sjećam. No uvijek sam ostao angažiran u demokratskom pokretu i zajednici za ljudska prava. Vjerujem da dio moje životne misije i dalje ostaje učiniti sve što mogu kako bi se ova tragična situacija pretvorila u bolju budućnost. Iranska civilizacija stara je dvije i pol tisuće godina, a ima nevjerojatno bogatu kulturu te visokoobrazovano, mlado stanovništvo. Ironično je da je, upravo zato što su ljudi patili pod Islamskom Republikom, riječ o jednom od najsekularnijih društava na Bliskom istoku. Uvjeren sam da, pruži li se prilika, možemo obnoviti tu zemlju i pridonijeti tome da se Bliski istok pretvori u posve drukčiji politički prostor. Želim završiti mišlju da nije nemoguće da ćemo imati zajedničko tržište na Bliskom istoku u sljedećoj generaciji. Od Damaska do Dubaija, od Teherana do Tel Aviva, Palestinci i Židovi, Arapi i Iranci... Da vam je netko u Europi 1930-ih rekao da će Francuska i Njemačka biti u Europskoj uniji, ljudi bi rekli da ste apsolutno smiješni. Ali to se dogodilo. Stoga mislim da bismo, koliko god trenutne okolnosti bile teške, trebali razmisliti o ogromnom potencijalu koji budućnost nosi. A ja se nadam da ću moći doprinijeti toj budućnosti.