Kolumna

Već mjesecima moja obitelj i ja te prijatelji živimo u strahu od tamnoputih pridošlica koje ćemo, ako krene po zlu, morati prihvatiti kao ljude

Foto: Luka Batelic/PIXSELL
Već mjesecima moja obitelj i ja te prijatelji živimo u strahu od tamnoputih pridošlica koje ćemo, ako krene po zlu, morati prihvatiti kao ljude
28.12.2024.
u 14:50
Došljaci se već pomalo, drugi bi rekli lukavo, pokušavaju uklopiti u domaće redove

Već mjesecima moja obitelj i ja, naši prijatelji, njihovi znanci, znanci njihovih znanaca živimo u strahu. Do nas dopiru i vijesti iz drugih gradova, čak i iz manjih mjesta, u kojima je situacija slična, a to znači sve gora i gora. Bojimo se kako će sve završiti i hoćemo li na kraju biti nadjačani, nadbrojani, nad-obojani. Razlog posve otvorenoj bojazni su sve veće i veće skupine došljaka koje prolaze našim ulicama.

Počelo je gotovo nevino (kad sad gledam iz ove situacije). Pojaviše se odnekuda ljudi toliko drukčiji od nas, ali ispade da su samo prolazili. Gledali smo jedni druge više sa zanimanjem, gotovo sa znatiželjom, s tim da im je na licima moglo biti iščitano strahopoštovanje prema onome što vide. Njihova malobrojnost, naša dominantnost i uređenost sredine u koju su došli mora da su ostavljali dubok utisak na njih, što je odavalo i stanje države iz koje su dolazili. Ako su te države uopće i postojale. Čak im je i izgled otkrivao težinu jada od kojeg bježe pa se neki od nas smilovaše, dali im ponešto hrane, vode, što oni uzimaše s nepovjerenjem, oprezom i onim primitivnim načinom izraza zahvalnosti u kojem se miješaju hvala i odbij. Sve si sada mislim da su tu i počele naše teškoće, dobrota i briga možda su i bile razlog da se pronese glas kako ovdje žive dobroćudne budale koje su spremne stvari podijeliti s drugima.

Ovaj sadržaj je dostupan samo za Premium korisnike Večernjeg lista.

Pretplatite se na sadržaj s potpisom.

Marijana Rudan

Smatrali su nas teroristima: Film o političkom progonu Hrvata u Australiji 70-ih kandidat je za Oscara

Tijekom pandemijskog lockdowna Marijani Rudan je prišla mlada glumica Kat Dominis i podijelila s njom ideju za kratki film inspiriran stvarnim iskustvima hrvatskih migranata u Australiji 70-ih godina. Iz tog početnog koncepta razvila se snažna autorska suradnja: dvije žene, dvije perspektive, jedna priča koja je dugo čekala da bude ispričana. Rezultat je “Unspoken” (“Neizrečeno”) – umjetnički dojmljiv, emotivno pulsirajući film koji spaja dokumentarističku istinu i obiteljsku dramu. Nastao iz skromnog budžeta, ali neizmjerne strasti, film je ubrzo osvojio svijet.