Tko god smatra da imamo očajno pravosuđe, proteklih je mjeseci sa slučajevima Bandić, Glavaš i Franak došao na svoje jer su suci svojim odlukama uspjeli zbuniti javnost, a nekad se čini i sebe. Javnost je na slučajevima Perković i Mustač jedva prihvatila što su dva susjedna suda istoga ranga donijela različite odluke, a sada to rade na istom sudu pa i isti suci. Stoga, samo što još nitko nije nostalgično zavapio za vremenima kad bi "sud Partije" dao smjernice o primjeni zakona pa bi svi manje više znali na čemu su. Ako bi nešto i pošlo neplanirano, Partija bi izmijenila zakon. Tu vrstu pravne sigurnosti, na sreću, danas nemamo.
Premda, ako se moćniku kakav je Milan Bandić može dogoditi da svako malo uđe ili izađe iz zatvora te malo ima pa nema gradonačelničke ovlasti, jer suci višeg suda misle drugačije od nižih, što onda obični građani mogu očekivati?! Branimira Glavaša Vrhovni sud opet može vratiti u istražni zatvor, a Ustavni sud može i to ukinuti. A da i ne govorimo o nesigurnosti koju provociraju odluke sudova u vezi s kreditima u švicarskim francima, gdje mediji dnevno zbrajaju presude u korist banaka i kreditnih zajmoprimaca. Pri čemu obje strane imaju hamletovsku dvojbu u desecima tisuća kuna, koliki parnični troškovi očekuju gubitnika spora. Pa se sporite s takvom (ne)izvjesnošću u krajnji ishod. Stoga u nekim zemljama koje su nam pravosudni uzor suci nisu zatrpani predmetima jer svi prvo traže mirno rješenje spora, kao najjeftinije, a ne odlučuju se, osobito ne zbog svake banalnosti, na sudsku avanturu.
To što imamo jedno od najsporijih pravosuđa još ima nade da se promijeni, pa su i učinjeni neki pomaci o kojima se ne govori, kako se neki dan požalio i predsjednik Vrhovnog suda Branko Hrvatin navodeći kako je broj neriješenih posve sudskih predmeta smanjen sa 1,7 milijuna na 574.000. Ali, ovo s oprečnim stavovima sudova doima se beznadno. Suce nije moguće zamijeniti novima, ovi će nam suditi do svoje 70., a novi se ne stvaraju preko noći.
Međutim, pitanje je je li riječ o činjenično usporedivim slučajevima u sporovima oko franka, s tim da je kod masovnih istovjetnih parnica uobičajeno da se puste tzv. pilot-presude sa različitim stajalištima i da se vidi stav višeg suda. Iako je popularno, osobito među gubitnicima, širiti pravosudno malodušje pitanjima koja se izgovaraju s nevjericom i gorčinom, zasad za to nema uvjerljivih razloga.
Na sve to još se nadovezao i Ustavni sud koji je isprovocirao čak i bivšeg veleposlanika Božu Kovačevića, novopečenog kolumnista Telegram.hr-a, da konačno javno postavi pitanje koje je nekima već godinama na ustima: "Treba li Hrvatskoj Ustavni sud?". Premda ističe da o toj temi piše kao pravni laik, očito je bio u najmanju ruku instruiran od nekoga tko je pravno upućen, ali se nije usudio izreći ideju da bi ulogu ustavnih sudaca, koji ionako "sude umjesto da štite Ustav", još bolje mogli odraditi suci Vrhovnoga suda.
Vlada i sindikati na istoj strani
Ta i slične ideje protiv Ustavnog suda, koje nisu protuustavne, dobile su nove sljedbenike nakon odluke da neće biti referenduma o monetizaciji autocesta. Sada su u obranu referendumskih inicijativa sa sličnim argumentima ustali i oni koji su u vrijeme polemika o braku bili najgorljiviji zagovornici potrebe za ograničenjem referendumskih tema ili se u kritikama sada koriste nekoć omraženim Vladinim argumentima. Tako je spiritus movens inicijative "Ne damo naše autoceste" Mijat Stanić za RTL rekao: "Zapravo se pokazalo da je Ustavni sud politički instrument u rukama vladajućih...". I Vilim Ribić uime Matice hrvatskih sindikata kaže za odluku o outsourcingu: "Ustavni sud drži ljestve pogrešnoj Vladinoj politici...", dodavši da, podilazeći Vladi, doprinosi pravnom kaosu i nesigurnosti.
Iste je ocjene zbog suspenzije Obiteljskog zakona dala Milanka Opačić, potpredsjednica tijela kojem samo nekoliko mjeseci kasnije Ustavni sud "podilazi". I Željko Jovanović je u povodu samo jedne od 6967 odluka donesenih 2013. – o zdravstvenom odgoju – govorio o "ljudima u crnom" koji su pokazali da se "doista radi o političkom tijelu". Bila je dovoljna samo "prava" odluka Ustavnog suda da bi se sindikati s Vladom našli na istoj strani premda argumentacija jednih pobija onu drugih. Još prije ni godinu dana Ustavni sud bio je najjača oporba jer je u jednom danu donio pet odluka koje se nisu svidjele Vladi, a predsjednica Jasna Omejec morala je odgovarati na pitanja što to Ustavni sud ima protiv Vlade, da bi sada nakon nekoliko odluka stekli imidž institucije "slizane s Vladom". Kakav "makeover" s istim sastavom suda! Pa na stranicama SDP-a još se koči Milanovićev citat u povodu odluke da je nepotreban referendum o izmjenama Zakona o radu: "Ustavni sud ne poštuje Ustav. Što ćeš. To nam je naša borba dala", govorio je 2010. tumačeći kako je arbitriranje o volji građana jako loše za hrvatsku demokraciju jer je riječ "o volji suverena, a to je hrvatski narod" te da nitko "nema pravo ocjenjivati svrsishodnost i politički oportunitet referendumskog pitanja". A tri godine kasnije njegov stranački vojnik Peđa Grbin ugnjavio je naciju tezama o tomu da su saborski zastupnici s neobvezujućim mandatom suvereni i da građani ne mogu na referendumu izmijeniti Ustav. Doveli su nas gotovo na rub ustavne krize uvrnutim tumačenjima samo kako bi izbjegli referendum uvjereni da će "politički" Ustavni sud, nakon referenduma o braku, dopustiti i ostale. Nakon proglašenja jednog od referendumskih pitanja protuustavnim, dogodio se takav preokret da je i premijer komentirao kako mu je drago da i Ustavni sud misli kao i Vlada!
Ili, sjetimo se kako su u povodu odluke o ćirilici u Vukovaru sve strane i hvalile i kudile Ustavni sud.
Za razliku od prevrtljive i nevjerodostojne politike, odluke Ustavnog suda o referendumima imaju svoju pravnopolitičku logiku i ustavnopravnu argumentaciju, pa i dosljednost, kao što je imaju i odluke sudova u slučajevima Bandić, Glavaš i Franak u kojima nije riječ o standardnim, već presedanskim problemima koji su se prvi put pojavili. Svačiji se stavovi mijenjaju ovisno o novim spoznajama, pa i u pravu do toga dovodi protek vremena, nove činjenične, pravne i normativne spoznaje. Pravo nije matematika, odnosno bilo bi kad bi zakoni i drugi pravni izvori bili matematički precizni. Ali, mi smo što zbog tranzicije što zbog preuzimanja europske pravne stečevine bili izloženi zakonodavnom tsunamiju, kako je to nazvao akademik Jakša Barbić. Pri tomu se baš i nije držalo do nomotehničkih pravila. Vlada je upravo osvijestila taj problem jer je u proceduri zakon koji bi trebao umanjiti kaotično stanje u zakonodavstvu uzrokovano i time što si baš svatko umišlja da može mijenjati zakone, pa i mimo eksperata iz radnih skupina s potrebnim nomotehničkim znanjima. A onda kad suci različito interpretiraju tako sklepane odredbe, svi se čude što se to događa s pravosuđem iako je uzrok problema drugdje.
Dva pravnika, tri tumačenja
Da su zakonodavac ili politička etika riješili dvojbe iz slučaja Bandić, ne bi se događali takvi preokreti, nedoumice i nejasnoće. Barem u Hrvatskoj nije bilo teško predvidjeti da bi neki gradonačelnik mogao biti procesuiran pa se moglo normativno pokriti te predvidive okolnosti. Kako to nije učinjeno, suci, možda i vođeni političkim stavovima, bistre rješenja pri čemu su mogući različiti pristupi sve dok se ne iscrpi sva procedura. Ne kaže se uzalud "dva pravnika, tri tumačenja". U kapitalnim predmetima angažirani su neki od vrsnih poznavatelja prakse Europskog suda za ljudska prava, koji inzistiraju na poštovanju europskih pravnih standarda. I na svaki otpor reagiraju žalbom. A žalba i postoji jer pravni sustavi svih civiliziranih zemalja polaze od mogućnosti pogreške. Kad bi svi jednako sudili, žalbe i stupnjevanog odlučivanja ne bi niti bilo, kao ni Ustavnog suda kad bi svi suci poštovali Ustav. Tek kad bude bilo više jednakih slučajeva koji se rješavaju na različit način, doći će do ujednačavanja sudske prakse, doduše, koliko to zakonodavac dopušta, dok se presedani rješavaju unutar zadane hijerarhije. Stoga je i moguće da čak i isti sudac donese odluku posve različitu od svoje ranije odluke kad ga Ustavni sud primora da poštuje njihovo stajalište.
Pravosuđe je osjetljiva biljka. Ako je se dovoljno ne zaljeva, ako je loša podloga ili prejako sunce, ili se drži u sjeni, ili ako je jednostavno loše sjeme, slabo će rasti, neće donijeti plodove bez obzira na to što kod susjeda, iako se čini da je sve isto, posve dobro uspijeva. Zar se može očekivati da će građani sa svojim pravosudnim iskustvima, a uvijek je netko nezadovoljan sudskom odlukom, imati pozitivan stav o pravosuđu ako i premijer govori da naši suci ne poštuju hrvatske zakone ili ako potpredsjednica Vlade svoj zakonodavni promašaj pravda tvrdeći da je Ustavni sud izazvao potpunu pravnu nesigurnost. Ili, ako HNS-ov Igor Kolman, nezadovoljan "traljavom" odlukom o zdravstvenom odgoju, kaže da su ga na fakultetu učili da je Ustavni sud "prvenstveno politička institucija, a onda daleko iza toga pravosudna". Svakome je lakše rušiti kredibilitet pravosuđa nego suočiti se s vlastitim greškama, Vlada najčešće proceduralnima, a inicijatori referenduma prevelikim apetitima.
I suci smiju griješiti, a hijerarhija i postoji da mogućnost greške smanji na minimum. Ako je od 1,6 milijuna pravosudnih predmeta koji se godišnje riješe problem samo u onima o kojima mediji pišu, onda pretjerujemo s lošim ocjenama i širenjem pravosudnog defetizma na štetu svih nas. Osobito političari, prije svake kritike, trebaju se pitati što su učinili da se stanje u pravosuđu promijeni na bolje.
>>VIDEO Što sad može Bandić? Što se funkcije tiče bolje mu je bilo u Remetincu
>>Pravni rašomoni s oduzimanjem slobode događaju se baš u kapitalnim slučajevima
na kraju će ostati samo političari, mafija, sitni lopovi , policija i sudstvo ....... dakle djevojke i mladić njemačka vas čeka raširenih ruku, kad vam je hrvatska zla maćeha u njemačkoj pronadjite dobru majku