Četiri godine nakon početka ruske invazije na Ukrajinu, rat se ne vodi samo na bojišnici. Tisuće ukrajinskih vojnika prošle su kroz rusko zarobljeništvo, a neki od njih tek sada progovaraju o onome što su ondje doživjeli. Među njima je i Oleksij Kostenko, pripadnik 13. brigade Nacionalne garde Ukrajine Khartiia, koji je proveo gotovo dvije godine u zatočeništvu. U razgovoru za Kyiv Post opisao je mučenja, psihološki pritisak i sustavno oduzimanje identiteta, ali i snagu koja mu je pomogla da preživi - pomisao na novorođenu kćer.
Vojsci se pridružio 25. veljače 2022., dan nakon početka ruske invazije, a do trenutka zarobljavanja borio se više od dvije i pol godine. Njegova brigada bila je, kako kaže, primjer modernog pristupa ratovanju. ‘Nismo čistili paradne terene’, rekao je. ‘Sve je bilo usmjereno na obuku, taktiku, učenje kako preživjeti i pravilno obaviti zadatak.’ Tijekom ruske ofenzive u regiji Harkiva 2024. njegova je jedinica dobila zapovijed zadržati obrambene položaje. ‘Naš zadatak bio je jednostavan’, rekao je. ‘Držati liniju. Ne dopustiti im prolaz prema Harkivu.
Rat, kaže, brzo postaje svakodnevica, ali svakodnevica u kojoj opasnost nikada ne prestaje. ‘Normalan dan u ratu je poput opasne vožnje u lunaparku. One u kojoj možeš umrijeti samo jednom’, rekao je. Prisjetio se trenutka kada je pokušao izvući tijelo poginulog suborca s otvorenog terena, iako je znao da ga ruski dronovi promatraju. ‘Sve su mogli vidjeti putem drona. Bilo je očito da ne napadam nikoga. Samo sam pokušavao izvući našeg poginulog suborca’, rekao je.
Unatoč tome, pucnjava nije prestajala. ‘Za nas svaki poginuli vojnik mora biti vraćen i pokopan . Da se obitelj može oprostiti. Rusi to ne vide tako’, dodao je Oleksij. Jedan trenutak posebno mu je ostao urezan u sjećanje. ‘Pao je svega nekoliko centimetara od mene i nije eksplodirao’, rekao je o ruskom FPV dronu koji je završio u njegovu rovu. ‘U tom trenutku rukovao sam se sa smrću’, istaknuo je.
Oleksij je zarobljen 8. lipnja 2024., nakon što je njegova jedinica ostala bez streljiva. Ono što je uslijedilo, kaže, bilo je sustavno oduzimanje identiteta. ‘Nismo imali imena. Nisu nas zvali vojnicima ni zarobljenicima. Samo uvrede. “Khokhol”. To je bilo sve’.
Tijekom ispitivanja više puta su mu prijetili pogubljenjem. ‘Dva puta su pucali iznad moje glave. Dva puta su mi prislonili pištolj na čelo i povukli okidač s praznim spremnikom. Svaki put se oprostiš od života. Zaista vjeruješ da je to kraj’, podijelio je svoje iskustvo Oleksij i dodao da je psihološki pritisak bio svakodnevan. ‘Svaki dan su nam govorili isto. Vaše obitelji su vas napustile. Ukrajini više ne trebate', ispričao je.
Zatvorenici su držani u zatvorenim ćelijama bez prozora, a tijekom gotovo dvije godine zatočeništva sunce je vidio samo jednom. Oleksij je zgubio 15 kilograma. ‘Pretvorili su nas u žive mrtvace’, iskomentirao je. Svjedočio je i mučenju drugih zatvorenika, uključujući jednog kojem su, tvrdi, leđa spaljena plinskim plamenikom. Oleksij nije znao da će biti razmijenjen sve do posljednjeg trenutka. S povezom na očima ukrcan je u zrakoplov, uvjeren da ga vode dublje u Rusiju.
Kada su se vrata otvorila, čuo je riječi koje su mu promijenile život. ‘Dečki, možete odahnuti, u Bjelorusiji ste. Tada sam si prvi put dopustio nadu’, rekao je. Ni tada nije odmah mogao vjerovati da je slobodan. Danas kaže da njegova priča nije iznimka. ‘Cijena ovog rata su ljudski životi. Ne novac. Životi’, istaknuo je i dodao kako će njegova kći odrastati kao dijete rata. ‘Dao bih sve da nikada ne mora znati što ta riječ znači, Ali sada je moj zadatak osigurati da odraste slobodna’, zaključio je Oleksij.
U originalnom članku ima njegova slika. Ako je izgubio 15 kg onda mora da je imao 115 kila jer sada izgelda dobro. Uostalom svi smo vidjeli slike sa razmjena i nitko nije neuhranjen.