Dugo je Zip čekao svoju sreću, još otkad je prije 13 godina kao štene ostavljen pred vratima skloništa zagrebačke udruge Noina arka. Udomljen je nekoliko puta, prvi put vraćen je nakon godinu dana i upravo to ostavilo je trag na njegovu ponašanju. Udomitelji su ga vraćali i uvijek bi se opravdavali da ne mogu s njim. Čekao je tako Zip, čekali su i volonteri, a onda se javila Ivana. Odvela ga je svojoj kući i odmah rekla: “Ne brinite se, on se više nikada neće vratiti u sklonište.”
Sve je počelo još tijekom ljeta, govori nam Ivana, kad je Zipa vidjela u objavama na Facebook stranici Noine arke. Bila je to ljubav na prvi pogled, ali nije ga tada mogla udomiti jer je morala prvo posložiti svoj život. Prolazili su mjeseci, sve dok joj jednog dana, baš negdje oko Božića, kći nije rekla da joj se čini da je Zip udomljen.
– Nazvala sam Noinu arku da provjerim. Rekli su mi da je Zip i dalje kod njih. Onda sam im rekla da bih ujutro došla po njega – prisjeća se Ivana. Tako je Zip stigao, a dočekala ga je trinaestipolgodišnja Greta udomljena preko udruge Rocco iz Vinkovaca. Nije joj se svidjelo što će dom dijeliti s još jednim psom, ali i Greta i Zip dobili su dovoljno vremena da prihvate sve promjene.
– Pustila sam Zipa da se naspava i odmori. Bio je uplašen i pod stresom – pa svatko tko promijeni dom bio bi uplašen. Trebao mu je mir jer uza sve one pse u skloništu nije ga imao. Prva dva tjedna bio je odvojen u sobi. Nisam ga ni dirala jer mi to nije ni dao. Samo sam bila tu, sjedila uz njega na podu. Naravno, ništa bez fine hrane i puno finih grickalica – opisuje nam njihove prve zajedničke dane. Nakon dva tjedna otvorila je vrata sobe i pobrinula se da Greta i Zip još neko vrijeme budu fizički odvojeni. Još su lajali kad bi se vidjeli, a Greta je tu imala malo više problema. Sve su uspješno svladali, a sada su najbolji prijatelji. Oboje su u godinama i nisu baš zainteresirani za igranje, ali spavaju jedan uz drugog, zajedno se šeću.
– Nevjerojatno mi je da je takav pas tako dugo čekao da ga netko udomi. On je željan svega, umiljat je i voli kad ga mazim, uživa u šetnjama. Radim od kuće pa sam stalno s njima. Uglavnom se odmaraju i leže, a ja ih češkam – govori Ivana. Dodaje i da joj nije jasno kakvi su to ljudi koji uzmu psa i misle da će već drugi dan moći što god požele.
– Pas ima svoje granice, pa ni nepoznatog čovjeka ne možeš dirati. Ljudi moraju biti svjesni da svaki pas ima svoju osobnost, neki od njih pretrpjeli su teške situacije, u skloništu su bili u malom prostoru. Ljudi koji nemaju strpljenja ne moraju ni uzimati psa – ističe.
Nakon dva i pol mjeseca Zip je prihvatio svoj novi dom i ukućane. Noću spava bez problema, a ujutro je presretan kad otvori oči i ugleda Ivanu.
– Imam osjećaj kao da je Zip čekao mene da me spasi. Jer zapravo je on spasio mene, bila sam u lošoj životnoj fazi i izvukla me njegova ljubav koju pruža – kaže udomiteljica. I susreti s drugim psima Zipu nisu problem, ali radije ih zaobilazi i ignorira. Više ga privlači sve što bi mogao pojesti pa Ivana mora jako dobro paziti. I naravno, uvijek uz sebe ima nešto fino da ga može “podmititi”.
– Zip je prije dolaska kod mene nekoliko puta bio udomljen pa vraćen u azil. Pretpostavljam da ljudima nije bilo lako nositi se s navikama psa koji je gotovo cijeli život proveo u azilu jer takvim psima često treba više vremena i strpljenja da se prilagode kućnom životu. Nakon više od dvanaest godina u azilu Zip još uvijek uči kako izgleda život u domu. Vjerujem da starijim psima koji su toliko dugo živjeli u azilskom okruženju treba puno razumijevanja da bi se potpuno opustili. Zato mi je najvažnije da sada ima mir, rutinu i osjećaj sigurnosti te da napokon osjeti da nekome pripada – zaključuje udomiteljica.