U Hanoiju ima zgrada širokih dva metra, omiljeno mjesto je katolička crkva u srcu grada

Saigon ili Hanoi? To se svi naglas pitaju nakon što posjete ova dva zavodljiva vijetnamska velegrada, inače potpuno različita. Iako sam oba zavolio na prvi pogled, ipak se odlučujem za – Hanoi. To je jedan od najljepših velikih gradova koje sam posjetio. Zapravo, bolje bi bilo reći jedan od najoriginalnijih i najautentičnijih. Za razliku od 14-milijunskog Saigona na jugu, u kojemu se u ovo doba godine ljudi prže na +33, u sjevernom, 8-milijunskom glavnom gradu Vijetnama je ugodnih, ponekad i prohladnih 18 – 22 stupnja. U svoj Minevra Church Hotel stižem oko 1 sat ujutro. Hotel je točno nasuprot katedrale svetog Josipa, kroz čije otvore poput požara suklja svjetlost iz unutrašnjosti. Sam hotel širok je svega pet metara i pitam se kako uopće izgleda iznutra. Primijetio sam putem da su zgrade u Hanoiju vrlo uske, ali na to dosad nisam obraćao pozornost, dok se nisam našao za recepcijom, koja se zgurala u nekoliko kvadrata.

– Ne brinite se, sobe su jako komotne – toplinom zrači recepcionarka kad je vidjela da se u čudu vrtim oko sebe. Sreća je što nisam klaustrofobičan, govorim sam sebi. – Sve je to zbog Francuza – dodaje, a onda mi daje ključeve sobe. Na najvišem sam, 8. katu, i to je jedina soba na vrhu hotela. I stvarno je predivna, luksuzna, a dočekala me i hrpa sitnica na stolu – bomboni, kava, čajevi, keksi. Ova arhitektonska kriška torte u kojoj sada živim tipična je slika za glavni grad Vijetnama. Ali takav izgled ima vrlo praktično povijesno objašnjenje, a razlog je u porezu na širinu fasade. Odnosno, kao što mi je recepcionarka rekla – sve je to zbog Francuza. Naime, u doba francuskog kolonijalizma porez na nekretnine računao se prema širini kuće koja gleda na ulicu, pa što je fasada bila šira, to je porez bio veći. Ljudi su zato gradili što užu kuću, a prostor nadoknađivali tako da idu duboko u parcelu i podižu katove. Tako su nastale ove tzv. tube houses, koje su obično široke od 3 do 6 metara, katkad i samo 2 metra.

Kažu da je u jednoj takvoj kući prije mnogo godina živjela obitelj koja je imala ozbiljan problem kad je kupila masivni drveni ormar iz francuskog kolonijalnog razdoblja. Ormar je bio širi od stubišta, hodnika, širi od svega. Na kraju su ukućani razmontirali dio pročelja kuće na drugom katu, konopcima podigli ormar s ulice i ubacili ga kroz otvor u zidu. Nakon toga su zid ponovno zazidali kao da se ništa nije dogodilo. I danas je to praksa za velike komade namještaja, ako nešto ne može kroz vrata, ide kroz prozor, ako ne može kroz prozor, ide kroz zid. Grad se budi u cik zore, odjednom živne punom snagom. Dižem se rano da udahnem tu jutarnju vrevu, s nogu u hotelu srknem kavu i prelazim cestu do katedrale, sagrađene 1886. po uzoru na parišku Notre-Dame. Nalazi se na mjestu nekadašnje budističke pagode. Upravo je trg oko katedrale jedno od najpopularnijih mjesta u Hanoiju za kavu, fotografiranje i večernje šetnje.

Suhonjavog Vijetnamca Quanga s kojim započinjem razgovor pitam je li građanima problematično što je crkva sagrađena na mjestu gdje je bila budistička pagoda iz 11. stoljeća. Odgovara mi da je pagoda tijekom stoljeća ionako propadala i bila više puta oštećena u ratovima. – Nitko ozbiljan ne poteže pitanje rušenja katedrale – kaže mi. Objašnjava da je katedrala više od stoljeća važan povijesni i kulturni spomenik. Ona je središte katoličke zajednice u gradu i dio identiteta kolonijalne arhitekture Hanoija. U vijetnamskim raspravama o kulturnoj baštini katkad se spominje činjenica da je ovdje bila pagoda, ali to se uglavnom tretira kao povijesna činjenica, a ne kao politički zahtjev za obnovom pagode na istome mjestu.

Sjedamo na živahni trg i naručujemo slavni vijetnamski sendvič bánh mì. – Vidiš, i kruh su nam ostavili Francuzi, a ne samo crkve – smije se Quang. Hrskavi baget napunjen je paštetom, mariniranom svinjetinom, svježim korijandrom, kiselim povrćem i ljutim umacima, pa svaki zalogaj spaja francusku tehniku i vijetnamske okuse. Nitko u ovom dijelu svijeta nema kruh osim Vijetnama, i to naravno zbog francuske kolonijalne vlasti u 19. i početkom 20. stoljeća. Francuzi su donijeli baget, koji su Vijetnamci prilagodili vlastitoj kuhinji: tijesto je često lakše i hrskavije nego u Francuskoj, a od njega je nastao slavni sendvič bánh mì koji upravo jedemo. Nigdje u Aziji kruh nije postao tako ikonografski važan dio ulične hrane kao ovdje.

Pozdravljam Quanga kojega viđam i sljedećih dana jer je svaki dan ispred katedrale. Ondje prodaje djeci šećernu vunu. Nastavljam lagano obilaziti grad i u sljedeća tri dana obilazim neka kultna mjesta, iako me najviše uzbuđuju lutanja po Starom kvartu (Hanoi Old Quarter). Čini mi se da je iza svakog ugla dobra priča. Odmah do katedrale je jezero Hoàn Kiếm, oko kojega se fotografiraju tisuće mladih parova, očito za vjenčanja. Nikome ne smeta što im se približavam i narušavam im intimu, dapače mašu mi da ih slobodno slikam. Jedna od zanimljivijih stanica bila mi je zatvor Hỏa Lò, koji su izgradili Francuzi krajem 19. stoljeća kako bi u njemu držali vijetnamske antikolonijalne aktiviste. Bio je poznat po teškim uvjetima, a zatvorenici su često bili okovani i držani u prenapučenim prostorijama. Mnogima su glave završile na giljotini koja se nalazi u centralnoj prostoriji.

Tijekom Vijetnamskog rata zatvor je dobio svoj ironični nadimak "Hanoi Hilton". Taj su naziv smislili američki ratni zarobljenici, koji su se uspoređujući luksuzni hotel Hilton s teškim uvjetima zatočeništva poslužili crnim humorom u pokušaju da lakše podnesu dugotrajno zarobljeništvo. Među zarobljenicima bio je i američki pilot John McCain, kasnije potpredsjednički kandidat republikanaca. Njegov avion oboren je 1967. iznad Hanoija, nakon čega je, teško ranjen, pao u jezero Hoàn Kiếm. Vijetnamski vojnici izvukli su ga i odveli u zatvor "Hanoi Hilton" u kojem je proveo više od pet godina kao ratni zarobljenik. Kada se McCain mnogo godina poslije vratio u Hanoi i posjetio zatvor, tada već pretvoren u muzej, rekao je da je to mjesto bolan podsjetnik na rat, ali i da je važno okrenuti se budućnosti i pomirenju između SAD-a i Vijetnama.

Ljudi u Hanoiju nešto su povučeniji nego na jugu i u središnjem dijelu zemlje. Ovdje se više drže tradicije, i nekako je moj osobni dojam da su vjerniji sljedbenici sustava nego dolje. Iako su i ovdje jako srdačni, mrvicu su ozbiljniji. Ipak, to ih ne sprečava da turistima prodaju štošta što ne bi smjeli. Dok sjedim raspuštene kose ispred kafića i pijuckam vijetnamsko pivo bia hơi, tip dojuri do mene motorom. Na glavi ima kapu, a preko usta masku. Pruža mi ruku sa smotuljkom hašiša i tiho govori. – One million. Odmahujem rukom, a on razočarano odlazi, valjda je pomislio da sam sigurna mušterija. Ja za to vrijeme Quanga, koji me strpljivo čekao cijeli dan, pitam kako to da svaki grad ima svoju pivovaru. – Mi smo ti najveći pivopije u Aziji – kaže mi. – Stvarno? – I među 10 smo na svijetu. Svaki Vijetnamac popije 45 litara piva godišnje.

Ovo mi je šok, vidi se da je pivo nacionalno piće, ali da popiju toliko piva, nisam mogao ni zamisliti. Quang mi objašnjava da ovdje postoje tri osnovna pivska svijeta koja koegzistiraju paralelno. Prvi su industrijski lageri koji čine okosnicu tržišta – velike pivovare poput Sabeca, Habeca, Heinekena Vietnam i Carlsberga Vietnam. Oni drže većinu proizvodnje i pune većinu čaša. Drugo, bia hơi – koji upravo pijem – svježe je, lagano točeno pivo koje se proizvodi i distribuira na dnevnoj bazi, često se pije svježe na ulici, i izuzetno je jeftino. I treće, kraft scena koja se razvila u posljednjih desetak godina, a karakteriziraju je eksperimentalni stilovi, lokalni sastojci i urbani barovi specijalizirani za male serije.

I pivo je, kao i mnogo toga u Vijetnamu, stiglo s Francuzima u drugoj polovini 19. stoljeća. Francuski vojnici, administratori i trgovci donijeli su vlastite prehrambene navike, pa su počeli otvarati pivovare kako bi opskrbili kolonijalno stanovništvo europskim stilom lagera. Prve moderne pivovare nastale su upravo tada, među njima i tvrtka BGI (Brasseries et Glacières d'Indochine), koja je proizvodila pivo za kolonijalnu elitu i vojsku. Nakon završetka kolonijalne vlasti i kasnije nakon ujedinjenja zemlje 1975., pivovare su nacionalizirane, ali proizvodnja se nastavila. Tako je i pivovara Sabeco koja proizvodi pivo Saigon tijekom ratnih godina više puta prekidala i obnavljala proizvodnju, ali je nakon 1975. postala jedna od ključnih državnih industrija novog ujedinjenog Vijetnama. Tako je pivo postupno prešlo put od kolonijalnog uvoza do svakodnevnog domaćeg pića i danas je potpuno integrirano u vijetnamsku kulturu.

Odlučujem da ću jedan dan odvojiti za posjet Ho Ši Minu, vođi vijetnamske revolucije i osnivaču moderne vijetnamske države. Njegov mauzolej zgrada je od sivog granita dovršena 1975., a arhitektonski je inspirirana Lenjinovim sovjetskim mauzolejom u Moskvi, premda je oblikovana u skladu s vijetnamskim motivima i monumentalnim stilom socijalističkog razdoblja. Iako je Ho Ši Min u oporuci želio biti kremiran, vijetnamsko vodstvo odlučilo je njegovo tijelo balzamirati kako bi ga narod mogao vidjeti i odati mu počast. Postupak su proveli sovjetski stručnjaci, koristeći se metodom po uzoru na onu kojom su očuvana tijela Lenjina i drugih komunističkih vođa.

Prema zgradi u kojoj se nalazi njegov grob hodam u tišini zajedno s brojnim drugim posjetiteljima. Iako treba ostaviti mobitele na ulazu, ja sam svoj prošvercao. No uzalud, jer nisam ga mogao koristiti. Posvuda su vojnici u svečanim bijelim uniformama, dok po prostranom trgu žene pljeve cvijeće i travu. Sve je besprijekorno uredno. Ulazimo u glavnu prostoriju i odjednom se ukazuje stakleni sarkofag. Kružimo oko njega, sve traje otprilike pola minute, i kako si ušao, tako i izlaziš iz mauzoleja. Odmah pokraj mauzoleja nalazi se Muzej Ho Ši Mina, otvoren 1990., na stotu obljetnicu njegova rođenja. Zgrada je arhitektonski zamišljena kao stilizirani cvijet lotosa, važan simbol u vijetnamskoj kulturi. Muzej ne govori samo o životu Ho Ši Mina nego i o idejama koje su oblikovale vijetnamsku revoluciju. Izložbe kombiniraju fotografije, dokumente, osobne predmete i vrlo simbolične instalacije koje prikazuju povijest kolonijalizma, borbu za neovisnost i razvoj socijalističkog Vijetnama.

Mnogim posjetiteljima zanimljiv je i mali drveni dom na stupovima u vrtu iza muzeja, gdje je Ho Ši Min živio u posljednjim godinama života. Jednostavna kuća okružena zelenilom trebala je pokazati njegovu skromnost i bliskost običnim ljudima, što je važan dio njegove političke mitologije u suvremenom Vijetnamu. Nakon nekoliko sati lekcija iz povijesti, idem na najzabavnije mjesto u Hanoiju: vraćam se u Staru četvrt gdje je kultna Train Street. Ovdje željeznička pruga prolazi doslovno kroz dnevne boravke i terase kuća. Tračnice su ondje položene još u doba francuske kolonijalne vlasti, kada je Hanoi dobio željezničku vezu s lukama i drugim gradovima u sjevernom Vijetnamu. S vremenom su kuće rasle tik uz prugu, a danas se između zidova kuća i vagona vlaka ponekad može izmjeriti tek pola metra prostora.

Danju je ulica mirna: djeca se igraju, starije žene čiste povrće, a turisti sjede na malim plastičnim stolicama pijući vijetnamsku kavu ili pivo. No nekoliko puta na dan atmosfera se potpuno promijeni. Konobari počnu sklanjati stolce, vlasnici trgovina brzo zatvaraju vrata, a svi se naslone uz zidove. Nekoliko trenutaka potom kroz uski prolaz prohuji vlak, gotovo dodirujući fasade kuća. Nakon što prođe, život se vraća u normalu kao da se ništa nije dogodilo. Jedna od poznatih anegdota kaže da su vlasnici kafića s vremenom razvili gotovo šesto čulo za vlakove. I prije nego što se čuje sirena, oni znaju da dolazi – po blagoj vibraciji tračnica ili po načinu na koji se zrak u ulici promijeni. Tada u nekoliko sekundi uklone stolce i stolove, kao da je riječ o dobro uvježbanom ritualu.

Nakon nekoliko dana Hanoija odlazim 100 km južno, u pokrajinu Ninh Binh, gdje je vijetnamska priroda najljepša. Krajolik se naglo mijenja: iz ravnice izranjaju visoki vapnenački tornjevi, a između njih se provlače uski rukavci rijeka, jezera i špilja. Taj je krajolik često nazivan "kopnenim Halong Bayem", jer se iste dramatične krške formacije koje u zaljevu izranjaju iz mora ovdje uzdižu iz rižinih polja i mirnih riječnih kanala. Najpoznatija mjesta su Trang An i Tam Coc, gdje se posjetitelji ukrcavaju u male drvene čamce i satima polako klize kroz labirint rijeka i špilja, prolazeći ispod stijena i kroz mračne kamene prolaze u kojima voda gotovo dodiruje strop.

Čamce najčešće voze lokalne žene iz obližnjih sela. Turizam im je posljednjih godina postao važan izvor prihoda. Jedna vožnja traje oko dva sata, a vodičice za to dobivaju nekoliko eura, uz napojnice koje često čine veći dio zarade. U dobrim danima mogu zaraditi više nego od rada na rižinim poljima, iako je posao fizički zahtjevan jer veslaju satima, ponekad čak i nogama, što je stara tehnika kojom oslobađaju ruke i štede snagu. Krški pejzaž Ninh Binha privukao je i Hollywood. Upravo su ondje 2016. snimani veliki dijelovi filma "Kong: Otok lubanja", jer su producenti tražili krajolik koji izgleda gotovo nestvarno. Nakon snimanja dio scenografije sela s kolibama ostavljen je na jednom od lokaliteta te je i danas turistička atrakcija.

Lokalci i danas prepričavaju anegdotu sa snimanja. U jednoj sceni stanovnici sela trebali su glumiti krvoločno pleme koje prijeteće promatra dolazak stranaca. No statisti – uglavnom seljaci iz okolnih sela – nikako nisu mogli zadržati ozbiljna lica. Svaki put kad bi kamera krenula, netko bi prasnuo u smijeh, pa bi se smijeh proširio cijelim "plemenom". – Redatelj je stalno govorio da "King Kong" nije komedija – smije se veslač Ahn koji mi je prepričao anegdotu. Jordan Vogt-Roberts navodno je morao snimati scenu više puta jer su se ljudi toliko zabavljali da jednostavno nisu mogli izgledati opasno.

Nedaleko od Ninh Binha nalazi se jedno od najneobičnijih kršćanskih svetišta u Aziji – katedrala Phát Diệm. Sagrađena je krajem 19. stoljeća, između 1875. i 1899., a njezin je tvorac bio katolički svećenik Trần Lục, poznat i kao otac Sáu. Ono što ovu katedralu čini posebnom jest činjenica da na prvi pogled uopće ne izgleda kao europska crkva: više podsjeća na budistički hram. Cijeli kompleks sastoji se od više kapela, dvorišta i ribnjaka, a arhitektura spaja kršćansku simboliku s tradicionalnim vijetnamskim stilom. Krovovi su zakrivljeni poput onih na pagodama, stupovi su od masivnog tamnog drva, a pojedini dijelovi crkve izgrađeni su od ogromnih blokova kamena. Najpoznatija je tzv. Kamena crkva, mala kapela gotovo potpuno isklesana iz kamena, koja izgleda kao da je izrasla iz okolnog krajolika.

Gradnja je sama po sebi bila mala avantura. Materijal za katedralu dopreman je iz udaljenih planina te je često prevožen rijekama i kanalima. Prema lokalnim pričama, na tisuće seljaka sudjelovalo je u gradnji, a golemi kameni blokovi spuštani su niz rijeke na drvenim splavima. Phát Diệm je i simbol susreta dviju kultura. Dok su mnoge kolonijalne crkve u Vijetnamu građene u francuskom stilu, ova je katedrala pokušala pokazati da kršćanstvo može imati i vijetnamsko lice. Zato je to i danas jedno od najneobičnijih mjesta u zemlji – crkva koja izgleda kao hram, ali u kojoj se služi katolička misa. Nakon tri tjedna moje putovanje Vijetnamom bliži se kraju. Vijetnam je sve samo ne zemlja kakvu poznajemo iz američkih filmova – srdačna, bogata ljudima, hranom, pivom i prirodom, a u to šarolika, jeftina, čista i zgodna. Zemlja koja ima budućnost. I zemlja u koju se planiram vratiti već sljedeće godine.

Kraj putopisa

Video