Trinaestog siječnja 1897. bečkim je ulicama žurio sredovječni gospodin s brzojavom u ruci. U depeši iz Berlina stajalo je ono na što je čekao godinama. Pripreme su dovršene, njegov zračni brod puni se plinom, probni let samo što nije odobren. Nekoliko trenutaka kasnije čovjek se srušio, pogođen srčanim udarom, i umro ne dočekavši da njegova čudesna naprava od aluminija poleti. Tako barem kaže legenda, koju su novine prepričavale desetljećima, a koja je i poslije smrti pratila Davida Schwarza, zagrebačkog trgovca drvom koji je izumio letjelicu kakvu svijet dotad nije vidio. Deset mjeseci poslije toga njegov je brod poletio nad Berlinom. Među promatračima na polju Tempelhof stajao je i umirovljeni württemberški general, grof Ferdinand von Zeppelin. Ostatak je, kako se kaže, povijest, samo što je povijest zapamtila krivo ime.
Schwarz se rodio 1850. u Keszthelyu na Blatnom jezeru, u siromašnoj židovskoj obitelji, a kruh je vrlo rano počeo zarađivati u trgovini drvom, poslu koji ga je doveo u Zagreb. Tu se skrasio, oženio Melanijom i postao ugledan građanin, jedan od mnogih poduzetnika onodobne Ilice i Gornjega grada. Formalnog obrazovanja gotovo da nije imao, no dugotrajni boravci po slavonskim šumama, gdje je nadzirao sječu i pilane, ostavljali su mu sate za čitanje. Gutao je knjige iz mehanike i fizike, a bavljenje strojevima u pilanama pretvorilo je samoukog trgovca u konstruktora. Nekako početkom 1880-ih zaokupila ga je ideja koja je tada pripadala carstvu fantastike. Upravljivi zračni brod, ali ne mlohavi balon prepušten vjetru, nego letjelica čvrstoga metalnog trupa. I to od aluminija, metala koji je tek ulazio u industrijsku proizvodnju i kojem mnogi inženjeri nisu vjerovali. Da bi se razumjelo koliko je zamisao bila smiona, valja se prisjetiti da je aluminij do sredine 1880-ih bio skuplji od srebra, pa je Napoleon III. najdraže goste častio priborom od aluminija dok su se ostali morali zadovoljiti zlatom. Tek kad je novi postupak elektrolize pojeftinio proizvodnju, čudesno lagani metal postao je dostupan industriji, a Schwarz je bio među prvima na svijetu koji su shvatili što on znači za letenje. Ideja o nebu punom metalnih brodova, koja je zvučala kao Verneov roman, u glavi zagrebačkog trgovca dobila je proračune, nacrte i težinske tablice.
Sa svojim je nacrtima najprije pokucao na vrata austrougarskog ministarstva rata, gdje su trgovca bez diplome, prema sačuvanim svjedočanstvima, jedva udostojali pogleda. Više sluha imala je Rusija, pa je Schwarz početkom 1890-ih u Sankt Peterburgu dobio priliku sagraditi prvu letjelicu. Pothvat je završio neslavno, jer je konstrukcija stradala pri punjenju plinom, a izumitelj je, strahujući od optužbi i dugova, žurno napustio Rusiju. Slomljen ipak nije bio. Sreću je potražio u Njemačkoj, gdje je pronašao ključnog saveznika, industrijalca Carla Berga, vlasnika valjaonica aluminija, koji je u Schwarzovoj ideji vidio priliku za svoj metal. Uz Bergov novac i pruski vojni interes, na berlinskom vojnom polju Tempelhof od 1895. rastao je zračni brod dug 47 metara, s trupom od aluminijskog lima na rešetkastom kosturu i benzinskim Daimlerovim motorom. Bila je to prva kruta letjelica u povijesti, konstrukcijsko načelo na kojem će počivati svi kasniji “cepelini”.
Onda je stigao onaj bečki siječanj i srce koje ga je izdalo na vijest o uspjehu. Je li brzojav doista bio neposredni povod smrti, povjesničari se spore, no činjenica ostaje da je Schwarz umro s 46 godina, na samom pragu trijumfa. Njegovo je djelo dovršila udovica. Melanija Schwarz pokazala se ženom kakvih je u onom stoljeću malo zabilježeno, jer je preuzela muževe ugovore, patente i pregovore s pruskom vojskom te izborila da se gradnja dovrši i let obavi. Trećeg studenoga 1897. na Tempelhofu se okupilo mnoštvo vojnih promatrača i znatiželjnika. Brod se s mehaničarom Ernstom Jägelsom za upravljačem podignuo i letio na visini od nekoliko stotina metara, srebrnkast i nestvaran nad berlinskim poljem, dok nije otkazao remeni prijenos na propeler pa je letjelica, prepuštena vjetru, pri prisilnom slijetanju smrskana. Pilot se spasio, a stručnjaci su unatoč havariji vidjeli glavno. Kruti aluminijski zračni brod može letjeti.
Vidio je to i grof Zeppelin, koji je vlastiti projekt godinama bez uspjeha nudio njemačkim vlastima. Ubrzo nakon nesreće sklopljen je sporazum kojim je Melanija Schwarz, posredovanjem Carla Berga, ustupila muževe nacrte i prava, prema većini izvora za 15.000 maraka, a Berg je s aluminijem i iskustvom prešao u Zeppelinovu službu. Kad se 1900. nad Bodenskim jezerom podignuo prvi “pravi” cepelin, ime skromnoga zagrebačkog trgovca u izvještajima se više nije spominjalo. Je li grof doslovno kopirao Schwarza, pitanje je oko kojeg se njemačka i hrvatska literatura ne slažu, jer Zeppelinova je konstrukcija bila drukčija i u mnogočemu naprednija. No i najoprezniji povjesničari priznaju ono bitno. Schwarz je prvi dokazao da je kruti metalni zračni brod moguć, njegov je brod poletio tri godine prije grofova, a Zeppelin je do nacrta, patenata i Bergova aluminija došao potpisom, ne izumom.
Schwarz je pokopan u Beču, a Zagreb, u kojem je proveo najplodnije godine i u kojem je njegova ideja rođena, dugo se svoga izumitelja tek uzgred sjećao. Danas njegovo ime nosi ulica, o njemu pišu tehnički leksikoni i poneka monografija, no u svijetu je gotovo nepoznat, zasjenjen imenom koje je postalo sinonim za ono što je on prvi stvorio.