Hrvatski astronom i futurolog Korado Korlević, gostujući u emisiji Explora urednika i voditelja Elvisa Milete, ponudio je dubinski uvid u tehnološke, političke i društvene silnice koje oblikuju naš svijet. U opsežnoj analizi dotaknuo se nevjerojatnog kineskog svemirskog napretka, koji stoji u oštrom kontrastu s europskim mogućnostima, ali i unutarnjih kočnica koje prijete kineskom razvoju. Kina je, istaknuo je, nedavno postavila rekord lansiravši tri svoje najveće rakete s tri različita kozmodroma u samo 19 sati, poslavši pritom 33 satelita u orbitu. "To je poduhvat koji drugi mogu samo gledati, pogotovo ako uzmemo da Europa u jednoj godini uspije ispaliti tri rakete", naglasio je Korlević, dodajući da snaga Azije ne leži samo u tehnologiji, već u ambiciji mladih koji žele postati inženjeri, liječnici i znanstvenici, što je temelj budućeg razvoja.
Međutim, slika Kine daleko je od monolitne. Korlević upozorava da postoje ogromne unutarnje razlike koje prijete stabilnosti zemlje. Dok tehnološki napredna istočna obala, predvođena Šangajem i Hong Kongom, ulaže golema sredstva u obrazovanje, zapadni dijelovi poput Xinjianga zaostaju do te mjere da je razlika u investiciji po djetetu čak 200 puta. "Razlika između Slovenije i Kosova u bivšoj Jugoslaviji bila je nekih sedam puta. Ovdje imamo 200 puta. To su dva apsolutno različita svijeta", slikovito je pojasnio Korlević. Taj jaz stvara budući problem jer se postavlja pitanje zašto bi razvijeni dijelovi financirali one zaostalije, stvarajući potencijal za unutarnje napetosti koje bi mogle potkopati centralnu vlast u Pekingu.
Dodatni problem koji usporava kineski znanstveni potencijal jest rigidan politički sustav koji guši kreativnost i inovativnost. Iako se radi o izuzetno inteligentnom narodu, s prosječnim kvocijentom inteligencije od 105, partijska kontrola postavlja nepremostive prepreke. Korlević je to ilustrirao primjerom državnih zvjezdarnica u kojima partijski sekretari i politički podobni direktori koče rad briljantnih znanstvenika. Prisjetio se posjeta kineske delegacije zvjezdarnici u Višnjanu, opisujući ih kao "braću Dalton" gdje prvi ulazi partijski dužnosnik koji ne zna ništa, a na samom kraju reda je najpametnija i najsposobnija znanstvenica. "Politički sustav ne dozvoljava rast onima koji su jako dobri. Da im se da sloboda stvaranja, kao što je bilo prije desetak godina kad je nastala Alibaba, Kina bi zgazila svijet u svim područjima", zaključio je.
S druge strane Atlantika, Sjedinjene Američke Države suočavaju se s vlastitim, posve drugačijim, ali jednako bizarnim problemima. Korlević je kao vrhunac apsurda istaknuo nedavno izglasan zakon koji američkoj vojsci zabranjuje da sama popravlja vlastito naoružanje. Umjesto toga, vojnici pokvarenu opremu, bilo da se radi o puški, tenku ili kamionu, moraju slati na servis isključivo tvrtki od koje su je kupili. "Zamisli jednu ratnu situaciju. Tebi se nešto pokvari i ti to ne smiješ popraviti, nego moraš zapakirati i slati u servis. Mislim da gluplju situaciju nisi mogao izmisliti", oštar je bio Korlević. Ovaj primjer, kako navodi, savršeno oslikava moć lobista koji su u stanju progurati zakone koji idu na štetu nacionalne sigurnosti radi vlastitog profita, pretvarajući državu u servis korporativnih interesa.
Nuklearna energija i iracionalni strahovi
Rasprava se dotaknula i vječne teme nuklearne energije, potaknuta nedavnom viješću o navodnom oštećenju sarkofaga u Černobilu. Korlević je pojasnio kako je Međunarodna agencija za atomsku energiju brzo demantirala vijest, no ona je ponovno rasplamsala iracionalni strah od svega što nosi predznak "atomsko". Usporedio je percipiranu opasnost nuklearnih elektrana sa stvarnim statistikama rizika, ističući kako su, primjerice, termoelektrane na ugljen daleko opasnije. "Kad bismo mjerili opasnost, ispalo bi da je nuklearna elektrana, čak i da eksplodira, manje opasna. Ljudi misle da je avion najopasnije prijevozno sredstvo, a on je izuzetno siguran. Najopasniji je romobil ili bicikl", kazao je, navodeći da je broj stvarnih žrtava Černobila daleko manji od predviđenog, dok su deseci tisuća ljudi umrli od alkoholizma nakon što su preseljeni i ostavljeni bez svrhe. Pravi problem nuklearki, zaključuje, nije opasnost od eksplozije, već njihova iznimna skupoća i problem skladištenja otpada.
Budućnost svijeta u sjeni lobista
Utjecaj lobista, koji je tako zorno prikazan na primjeru američke vojske, globalni je fenomen koji prijeti i najvećim znanstvenim projektima današnjice. Korlević je upozorio na situaciju u Čileu, gdje se gradi s promjerom zrcala od 39 metara, projekt koji će imati deset puta bolju rezoluciju od svemirskog teleskopa Hubble. Međutim, ovu golemu investiciju ugrožava svjetlosno zagađenje koje stvaraju obližnja industrijska postrojenja. Unatoč tome što se radi o pustinji, lobisti su kroz tehničke standarde nametnuli pravilo da postrojenja moraju biti osvijetljena "kao Betlehem", što je potpuno nepotrebno i pogubno za astronomiju. "Sve ovisi o ljudima, o lobistima, o večerama koje plaćaju direktorima. To je zlo koje su lobističke kompanije, koje se bave službenim mitom, napravile u svijetu", rekao je Korlević, dodajući da slični procesi oblikuju i energetsku politiku u Europi, gdje se Italija, pod utjecajem novog premijera, okreće gradnji nuklearnih elektrana.
Švicarska utvrda: Ograničavanje broja stanovnika i bogatstvo u nekretninama
Kao suprotnost kaotičnim trendovima u velikim silama, Švicarska gradi vlastiti, gotovo izolacionistički model budućnosti. U toj se zemlji, koja broji oko devet milijuna stanovnika, predlaže zakon koji bi ograničio populaciju na deset milijuna, uz obrazloženje da je "švicarska putovnica privilegija, a ne pravo". Korlević objašnjava da se vrijednost švicarskog franka ne temelji na zlatu, već na vrijednosti samog teritorija i nekretnina. "Kad Švicarac dođe kod nas i ti mu kažeš da imaš kuću, ti si na razini njihovog direktora banke. Mi smo u Hrvatskoj neopisivo bogati jer smo u socijalizmu investirali u jedino što smo mogli, a to su nekretnine", kazao je. Švicarska, svjesna vrijednosti svog prostora, održava i goleme državne rezerve te inzistira na samodostatnosti, pa tako, primjerice, proizvodi i žito, iako se to ne isplati. To je model države, zaključuje Korlević, u kojoj nitko ne zna tko je predsjednik, a sustav, unatoč sporosti, stabilno funkcionira.
Da u kini postoje velike razlike između obale okeana i unutrašnjosti u pogledu bogatstva, obrazovanja, zdravstvene zaštite…Te oblasti su idaljene 1000 km i to slabi homogenosti Kine. Sa druge strane u US u istom gradu na udaljenosti od par stotina metara imaš isto drastične razlike u bogatstvu stanovnika, njihovoj obrazovanost, dostupnosti zdravstvenoj zaštiti…Uzevši u obzir postojanje etničkih, rasnih, religiskih, socijalnih skupina, homogenost US društva je daleko ispod Kineske homogenosti koju autor naglašava kao slabost Kine.