Tajna zbirka umjetnina bivšeg ministra Bože Biškupića

Nema izložbe do one 28. prosinca koja je od svakog Hrvata napravila strastvenog ljubitelja umjetnosti. Škiljilo se u televizijski ekran tog utorka dok su kamere zumirale slike koje su sudski ovršitelji iznosili iz vile Sanaderovih u Kozarčevoj. Bio je to i trijumf povjesničara umjetnosti koje tako pozorno zasigurno više nitko nikada u ovoj zemlji neće slušati... Rešetali su oni cifre od tisuća i tisuća eura dok su ovršitelji umjetnine spremali u kombi, a nacija zbrajala. Zbrojilo se ubrzo više od milijun eura vrijednosti, a Igor Zidić tada je rekao i kako je osobno vidio samo dio toga u zdanju bivšeg premijera. Više od njega zasigurno je vidio dojučerašnji ministar kulture Božo Biškupić, i sam pasionirani kolekcionar u kojega se počelo upirati prstom valjda dok istražitelji još nisu ni zatvorili vrata kombija...

Procjene znalaca

Biškupić je odmahivao i nijekao ikakvu “kulturnu suradnju” s bivšim šefom Vlade. Zanijekao je i da ga je ikad savjetovao o umjetninama, a kamoli mu koju “gurnuo”. No nitko mu nije vjerovao. Tako ni “poslodavac” koji je dugovječnog kulturnjaka ispratio u mirovinu. U mirovinu u kojoj ovaj nagodinu planira, kako kaže, izdati jednu lijepu mapu u povodu 40. obljetnice izdanja svoje prve grafičke mape. Bit će to tada za bivšeg ministra slavljenički, a za ostatak nacije ponovno jedan umjetnički zalet. S digitronom u ruci.

Dotad, predstavljamo što je Zbirka Biškupić sadržavala prije gotovo desetljeća, na 30. obljetnicu: 122 grafičke mape, više od 1500 grafičkih listova, imena su tu poput Ivana Lackovića Croate, Vasilija Josipa Jordana... Vrijednost jednoga grafičkog lista, prema slobodnoj procjeni znalaca, bio bi između 200 i 1300 eura.

Mirna Reiser iz zagrebačke galerije Mala reći će da cijena ovisi o formatu i godini izrade listova, ali i o tome što mnogi autori više ne rade grafiku, a mnogi nisu više među živima. Stoga se ugrubo može reći da zbirka zasigurno vrijedi više stotina tisuća eura. Dodat će neki da gravitira i prema milijunu, a sam Biškupić reći će ovako:

– Biškupićeva zbirka vrijedi punih 60 godina marljiva skupljanja i vrednovanja, tiska, brige i skrbi. Eto, tolika joj je vrijednost.

Povrijeđen što se pokušava detektirati vrijednost njegove Zbirke Biškupić (inače registrirane i zaštićene 1976. godine kao kulturno dobro, op. a.), bivši će ministar ponoviti da je njezino procjenjivanje u bilo kojoj valuti pogreška. Sam ju, nastavlja, nikad nije procjenjivao niti je to ikad za njega itko radio.

– Kad sam ja to skupljao, bile su druge cijene. Kad sam radio mape, nisam ih ni kupovao nego sam ih s grafičarima sam radio, a nisu bile ni namijenjene prodajama. Poklanjao sam ih muzejima po cijelom svijetu, New Yorku, Bruxellesu, Washingtonu, nacionalnoj biblioteci u Parizu... – nabraja Biškupić i dodaje da je tom zbirkom promovirao hrvatsku kulturu i umjetnost u vrijeme kad se to nije moglo.

Grafike su ga privukle kao umjetničko djelo i bile su to, objašnjava, prve sustavno rađene grafičke mape poslije rata.

Ističe “divnu suradnju s Kaštelanom, Tonkom Maroevićem, Paljetkom, slikarima Mirom Šutejom, Ivanom Lackovićem, Vejzovićem, Miljenkom Stančićem...”.

Bile su to prve mape

Uz kapu do poda kako za doprinos kulturi i njenoj promociji tako i kolekcionarskoj strasti, Hrvate ipak zanima i to što se, primjerice, grafika posljednjeg kojeg je bivši ministar spomenuo, prodaje u prosjeku za 500 eura. Ma kako se grozio novinarskog pitanja“koliko stoji”, Biškupića se to ipak često pitalo. I sam će reći da su ga isto pitali i kad je dio iz svoje zbirke, konkretno 1540 grafičkih listova hrvatskih umjetnika nastalih nakon 1950. godine, darovao Splitu prije tri godine.

– Rekao sam im da nisam procijenio. Pa, ili je dar ili nije dar – kaže kolekcionar dodajući da je “etnogradnju počeo prikupljati 1953. godine”. Otuda ranije spomenuta Biškupićeva cijena vlastite zbirke kao “zbirke vrijedne 60 godina marljiva skupljanja...”.

Prisjeća se i kako su to “bile prve mape koje su se u to vrijeme radile, umjetnici su sami tiskali jedan dio, a atelje Melnjak tiskao je u svilotisku”.

– Jedanput, kad smo na mašini bili Ivan Golub i ja, tiskale su se njegove pjesme i tiskar nije znao da je Golub svećenik. Nešto mu je zapelo na mašini i počeo je psovati, ja sam ga pogledao, a Golub je rekao: “Pustite ga, nek’ se ispuše” – evocira Biškupić uspomenu iz 1977.

No, otad je “proteklo Save”, a i Hrvati su opravdano postali zainteresirani za privatne zbirke svojih vlastodržaca. Ne smije se ignorirati ni da je ovo ministar čija je ideja Muzej grada Vukovara u progonstvu kojemu je sam darovao 260 svojih grafika.

Donirao ih je i za akciju “Hrvatski umjetnici za ranjeni Mostar” što se danas nalazi u širokobriješkom muzeju. Ipak, njegovu će vladavinu redatelj Jakov Sedlar opisati kao izrazito negativnu i antihrvatsku. Zlatko Vitez, prvi ministar kulture, kontrirat će pak da je ovaj rodoljub.

– Mogu izreći samo riječi hvale za njegov dugogodišnji ministarski angažman i sve dobro što je napravio za hrvatsku kulturu. A učinio je doista i kao rodoljub i kao ministar – kaže Vitez.

Prst gore dignut će i književnica za djecu Sanja Pilić ističući Biškupićeve afinitete prema slikarstvu i grafici. Afiniteti su to o kojima besjedi i Biškupić naježen zbog procjenjivanja vrijednosti zbirke čija su bibliofilska pjesničko-grafička izdanja predstavljena 2002. godine u galeriji Klovićevi dvori. Ni tada se nije “cjenkalo”, a i danas na njegovu stranačkom profilu na internetu piše da je on uime Zbirke Biškupić izdavač i urednik 125 literarno-likovnih bibliofilskih izdanja.

Odabrao Sanadera

U jednom je trenutku shvatio da u zbirci nedostaju erotske teme. Napravio je tad bibliografsko izdanje, a hrvatski su pjesnici i slikari posebno za taj projekt stvarali djela s erotskim temama. Tada je taj ciklus aktualni predsjednik Matice Hrvatske Igor Zidić nazvao “Surlom”, a Biškupić je naziv prihvatio.

Izuzev skupljača, ovaj je bivši ministar inače pravnik i magistar muzeologije koji govori engleski i njemački, a služi se i ruskim jezikom. U politiku je ušao u ožujku 1990. godine u Tuđmanov HDZ.

Pet godina kasnije postao je predsjednik Gradskog odbora HDZ-a Zagreba, a u vrijeme sraza Sanader – Pašalić izabrao je proeuropsku orijentaciju stranke, kao i većina aktualnih čelnika HDZ-a. Bio je pomoćnik ili zamjenik ministrima kulture i prosvjete – Vlatku Pavletiću i Vesni Girardi Jurkić početkom devedesetih godina. A ministrom kulture postaje prvi put nakon Oluje i to u Matešinoj Vladi.

Fotografija je strast

Sa svog trećeg ministarskog mandata, kaže, odlazi miran i spokojan. Smeta ga jedino što ga se izdvaja i etiketira kao “osobnog fotografa Ive Sanadera”.

S ovim je, naime, putujući kao međunarodni tajnik stranke vazda fotografirao. Ali to mu je, napominje, strast od 1959. što pokazuju brojne fotografije književnika, slikara i kipara koje je radio, a koje su objavljene u bibliografskom izdanju u povodu trideset godina zbirke, objavljenom 2002. godine. Fotografija kao davna strast dobar je alibi za eliminaciju mrske mu etikete Sanaderova fotografa, ali na istom ovom odlasku Biškupić nije spominjao prinove u svojoj zbirci što danas mnoge više zanima od kadra kojim je uhvatio Busha...

Reći će i da mu je samom žao što nije obavljena inventarizacija u nekim muzejima. Žao je mnogima jer tada možda ne bi na TV-u gledali tolike umjetnine...