Čak i kada znamo da ne možemo uvijek garantirati liječenje ili izlječenje, možemo i moramo se uvijek brinuti za živuće, ne skraćujući im život, ali bez beskorisnog odupiranja njihovoj smrti – jedna je od rečenica kojom se papa Franjo obratio europskim članovima Svjetske medicinske asocijacije (World Medical Association – WMA) koji su u Vatikanu imali sastanak s Papinskom akademijom za život na temu skrbi za umiruće. S ciljem promicanja vrijednosti ljudskog života ova je akademija i osnovana, no ovakve papine riječi protumačene su kao ublažavanje stava prema eutanaziji.
Borba za još jedan dan života
To, međutim, nije točno jer je papa Franjo i ovom prilikom ponovio da je eutanazija uvijek pogrešna te da se razlikuje od “uskraćivanja pretjeranih ili neprikladnih medicinskih postupaka”. Gdje je granica, kada treba prestati boriti se za nečiji život, tko ima pravo o tome odlučiti, neka su pitanja koja se otvaraju stavom da je integritet čovjeka ponekad ugrožen i pretjeranom medicinskom skrbi. Liječnici su ti koji se svakodnevno susreću s tim pitanjima, ali i koji moraju znati odgovore.
– Borbu za život gledam svaki dan i ono što bez sumnje mogu tvrditi jest da svatko od tih bolesnika želi i bori se makar za samo još jedan dan života. Mi kao liječnici nikad ne smijemo prestati liječiti bolesnika i nikad ne dižemo ruke ni od jednog pacijenta – govori prof. dr. sc. Danko Velimir Vrdoljak, predstojnik Klinike za tumore.
Kako je i rekao ovaj cijenjeni liječnik, borba za život nešto je čemu svakodnevno svjedoči. On kao liječnik, kaže, nema pravo odlučiti kada nekoga treba prestati liječiti. Definicije su pak nešto sasvim drugo te prema medicinskoj definiciji, navodi nam prof. Vrdoljak primjer, metastatski rak je neizlječiv.
– Jedini metastatski rak koji se smatra izlječivim jest rak debelog crijeva s metastazama na jetri, i to u 30 posto oboljelih. Ali mi moramo iscrpiti sve terapijske mogućnosti, imamo indikacije, praćenja, svatko drugačije reagira na terapiju, mi moramo odrediti najbolju. Kod nekih će uspjeti, kod nekih manje, ali malignu bolest želimo učiniti kroničnom bolešću – opisuje prof. Vrdoljak.
Upravo onkološki bolesnici, prema nekim procjenama, čine i oko 20 posto pacijenata kojima je potrebna palijativna skrb.
Palijativna skrb
U istom svojem obraćanju okupljenim liječnicima u Vatikanu i papa Franjo je naveo palijativnu skrb kao “dokaz onog najvažnijeg u našoj kulturi, jer pretpostavlja suprotnost onomu što smrt čini zastrašujućom i nepoželjnom, a to su bol i usamljenost”. Istovremeno se na drugoj strani Trga svetog Petra održavao sastanak vatikanske Dikasterije za promicanje cjelovitog ljudskog razvoja i Međunarodne konfederacije katoličkih zdravstvenih ustanova na temu nejednakosti u zdravstvenoj skrbi gdje je papa Franjo ponovio stav o upitnosti liječenja pod svaku cijenu rekavši: – Niz faktora mora se uzeti u obzir kada se određuje koje medicinske intervencije upotrijebiti i koliko dugo kod osobe koja ide prema kraju svojega zemaljskog života.
Pa mi smo prava vjerska država. Nalik islamskoj državi. Sve gledamo preko biblije i vrhovnog komandanta vjerskih " nauka". Islam i židovi imaju istog boga ko i tako nema velike razlike. Mi imamo jednog boga koji je sastavljen apsolutno iz ljudskih pozitivnih osobina koje tribaju malom homo sapiensu a sa druge strane imamo vraga koji mu je apsolutni antipod.