Kada je 25. kolovoza 1991. počela bitka za Vukovar, jedna od prvih ispaljenih granata pala je na samostan crkve sv. Filipa i Jakova te snažno zatresla zidove sobe gvardijana Branimira Koseca. Namjera je bila očita: uništiti duhovno i identitetsko središte grada jer su upravo franjevci ovdje živjeli stoljećima te održavali hrvatski identitet i brinuli se za katoličku vjeru u Vukovaru i cijelom hrvatskom Podunavlju. Crkveno-samostanski kompleks u Domovinskom je ratu teško stradao: u jeku napada na Vukovar na njega je bačeno više od 3000 različitih granata i projektila. Franjevačka crkva ostala je trn u oku okupatorima i nakon mirne reintegracije, kad su je naumili sravniti sa zemljom i kad su izbušili 22 rupe za eksploziv u njenim zidovima i potpornim stupovima.
Destrukcijski pothvat u posljednji je trenutak uspio zaustaviti američki general Jacques Paul Klein, kada je poslao UN-ove trupe u crkvu kako bi spriječio daljnje razaranje. Uspomene na ovu mračnu epizodu i danas su posvuda u crkvi: nerestaurirani dijelovi oltara Gospe Žalosne, križa ranjenog Isusa i rupe u stupu crkve u koju je trebao biti ubačen eksploziv, podsjetnik su na silovitu mržnju koja je ratnih godina bila uperena u ovu impozantnu građevinu i sve što ona simbolizira. No teške uspomene na stradanja u Domovinskom ratu danas čuvaju ponajviše ljudi, vukovarski franjevci – živa memorija i autentični svjedoci ratnih događanja 1991. godine.
Tijekom okupacije Vukovara odlučili su ne napuštati puk, bez obzira na sve, htijući svojom nazočnošću dati svima podršku i blagoslov. No cijena koju su za to platili bila je visoka. Sudbinu svog naroda dijelili su u razorenom gradu, a nakon pada i u paklu koncentracijskih logora. Tijekom perioda najžešćih granatiranja svećenici i časne sestre spustili su se u podrum, gdje su preselili cijeli svoj samostanski život uključujući i održavanje svete mise.
S njima su privremeno utočište pronašli i brojni civili koji su ondje ležali ranjeni, sve do odlaska u bolnicu na adekvatnije i bolje liječenje. Neki od franjevaca, poput fra Ante Perkovića, osobno su iz grada izvodili brojne Vukovarce jedinim mogućim, Kukuruznim putem, a u najtežim danima rata pružali su utjehu i duhovnu obnovu u podrumima diljem razrušenoga grada, putujući do vjernika pod kišom granata. Nerijetko su u programu Radija Vukovar gostovali fra Branimir i fra Ivan kako bi njihova riječ došla do što više potrebitih.
– U skučenim podrumima znale su se skupiti stotine ljudi. U tim uvjetima nismo mogli ispovijedati, nego smo svima dali samo kajanje i zajedničko odrješenje, u ratu se to može i mora. Jednom su došli po mene branitelji iz Borova naselja i rekli: "Pater, mi smo došli po vas, čeka vas više od 400 ljudi." Naravno, odmah sam se spremio i mi smo Ladom bez stakala krenuli preko tih ruševina, preko toga kamenja i cigli, s probušenom gumom, bježeći od snajpera.
Stigli smo u to veliko sklonište, prepuno djece, staraca i ranjenika. Bio je to velik događaj. Ta misa bila je dirljiva za mene, ali i za njih, za sve te ljude koji su po podrumima molili. Znali su me pitati što sam tada tim ljudima govorio. Ma, nije im trebalo puno govoriti. Oni su bili, ne sretni, nego ohrabreni, kad su vidjeli da su njihovi pateri s njima i to su nam rado govorili. I onda su me vratili u samostan po noći, vozeći bez svjetala, i jedan od njih dvojice momaka kaže meni: "Pater Ante, da ovo čovjek može raditi, mora biti malo i lud" i svi smo se u tom paklu nasmijali – prisjetio se fra Ante Perković.
Taj se smijeh zaledio 18. studenoga, kada je grad okupiran i kada je u njega umarširala jugovojska. Fra Slavko Antunović kaže kako su, zahvaljujući povezanosti s braniteljima, znali da Vukovar pada i za taj dan su se pripremali: ispovjedili se i podijelili bolesnička pomazanja.
– Još prije pada smo se dogovorili: svi ćemo ostati u gradu, pa što bude. Bili smo spremni na sve što nas je dočekalo. Kada su u samostan ušli vojnici JNA, rekli su nam da uzmemo stvari za dan-dva i zato smo mislili da će nas negdje ispitivati i onda vratiti, ali to se nije dogodilo. Utrpali su nas u vojni kamion, kojim smo otišli do Veleprometa, gdje sam gledao kako ljude razdvajaju: muža od žene, oca od djece. Mnogi od njih tada su se rastali i više se nisu do danas sastali – govori fra Slavko, koji je iz tog dvorišta, umjesto u samostan, odveden preko granice, u Srijemsku Mitrovicu.
Fra Martina Ostrognaja pustili su zbog starosti, a fra Smiljan Berišić na čudesan je način s grupom ranjenika iz bolnice u autobusu uspio izaći iz Vukovara. No, nažalost, mnogi su franjevci nakon pada grada završili u logorima. Osim fra Slavka Antunovića, bili su to i fra Branimir Kosec, fra Ivan Mikić i fra Ante Perković.
– Kada smo stigli u Mitrovicu, čuli smo komandu da izađemo iz autobusa: glava dolje, ruke na leđa. Bio je to taj njihov zloglasni špalir. I dok jedan postavlja pitanje, drugi te udara iznenada, tako da ga ne možeš vidjeti da te udara. Meni je jedan postavio pitanje jesam li HDZ-ovac, a drugi me šakom udario po licu. Znam samo da su mi naočale odletjele, rasjekao sam se i, tako ošamućen, ne sjećam se više ničega. Sve će mi poslije reći fra Ante, koji je bio iza mene, koji je vidio kako su me tukli.
Znam da smo došli u spavaonicu poslije pola noći, ljudi su spavali po podu kao sardine. Mislim da sam zadnji ušao u sobu i nisam znao gdje ću leći, sve dok se dvojica starijih ljudi nisu malo razmaknula i napravila mi mjesto. U jednoj spavaonici bilo nas je 146 – prisjetio se fra Slavko Antunović. Vukovarski franjevci nisu pošteđeni ni jednoga kruga pakla u logoru, pa je tako fra Branimir Kosec odvođen i na tzv. lažna strijeljanja: odveden u smrt, pa poslije ipak vraćen u ćeliju. Ondje su boravili s vukovarskim braniteljima, njih 150-200 natiskanih u tim betonskim stajskim prostorima, i sve vrijeme provedeno u logoru bili su na usluzi svim našim ljudima, za utjehu i tihu molitvu.
U tim naizgled bezizlaznim trenucima nisu znali da njihova braća "okreću nebo i zemlju" kako bi ih spasila. U tim dramatičnim danima fra Marko Kurolt, koji je bio na službi u Zemunu, dobio je sve ovlasti Hrvatske franjevačke provincije za izbavljenje naših franjevaca, ali i za spas kulturnog, književnog i umjetničkog sakralnog blaga iz franjevačkog samostana.
– Fra Marko je nekako uspio stupiti u kontakt s najvišim vlastima Jugoslavenske narodne armije, s Aleksandrom Vasiljevićem, i uporno ga molio, preklinjao i molio, i, eto, valjda je i general vidio koliko je taj čovjek uporan, vješt u komunikaciji i vrlo snalažljiv, i da je bolje udovoljiti njegovim zahtjevima nego trpjeti neprekidno uznemiravanje. Tako je fra Marko uspio u svom naumu: braća franjevci ubrzo su pušteni, a on je krenuo obaviti sljedeći važan zadatak – priča fra Ivica Jagodić.
Naime, fra Marko je potom ispisao možda i najvažnije poglavlje u novijoj povijesti franjevačkoga kompleksa, svojim hrabrim pothvatom spašavanja umjetničkog blaga, koje je i danas izloženo u muzeju. Nakon opetovanog apeliranja na generala Vasiljevića da mu dopusti da iz gotovo potpuno uništenog samostana spasi što se spasiti dade, fra Marko Kurolt dobio je na raspolaganje nekoliko vozila i vojnika. Dio spašene građe pohranjen je u franjevački samostan u Zemunu, a dio je premješten u Pokrajinski zavod za zaštitu spomenika kulture u Novom Sadu. Na kraju je, nakon rata, a zatim 2004. godine, sporazumom između Hrvatske i Srbije u Vukovar vraćen i preostali vrijedni inventar.
No angažman vukovarskih franjevaca ne prestaje ni u poraću. Upravo spasitelju vukovarskog blaga fra Marku Kuroltu posvećen je treći u nizu dokumentarnih filmova, trilogije koju kao scenarist potpisuje začetnik ove ideje fra Ivica Jagodić, o njihovoj braći koja su ostavila snažno svjedočanstvo i velik utjecaj svojim djelima i životom na vjernike hrvatskog Podunavlja tijekom najtežih ratnih vremena. Prvi film nosi naslov "Vukovarski franjevci u domovinskom ratu", dok je drugi film bio posvećen fra Marku Maloviću. Živeći misiju pastira, dajući potporu i pomoć, bio je jedini katolički svećenik koji je ostao u istočnoj Slavoniji i Srijemu tijekom sedmogodišnje okupacije toga područja. Bio je zaštitnik onih koji su ostali u Iloku, kao riječ i utjeha, no iznad svega kao nada.
No možda i najsnažnije nasljeđe vukovarskih franjevaca svakako je popis svih vukovarskih žrtava iz 1991. godine, s imenima 2717 ubijenih i stradalih u Domovinskom ratu koja su, ispisana na impozantnoj staklenoj stijeni u dvorištu franjevačkog samostana, ugledala svjetlost dana na godišnjicu pada Vukovara 2019. godine.
Iako je crkveno-samostanski kompleks danas obnovljen, baš kao i Vukovar, u sebi krije one male, simbolične tragove mračne jeseni 1991. godine, koji su tu kako bi zauvijek podsjećali na žrtvu Vukovaraca u Domovinskom ratu. To su one rane koje, usprkos novoj koži, nikad neće zarasti.