Subotom bih dovodio gosta da vodi Dnevnik, recimo Zvonu Bobana

Miroslav Lilić bezvremenska je figura domaćeg etera koju se može pamtiti po toliko stvari, po koliko se teško može pamtiti bilo koga drugog.

Profesionalac je i danas kada nije aktivno uključen u rad neke televizije i s velikim nas je entuzijazmom dočekao u svojem stanu. Prati sve programe na modernom Samsungovu zakrivljenom Ultra HD-u. Za Express piše svoje televizijske ekspresije, a godišnje u svojem Siveriću radi barem pet tisuća jako dobrog merlota. – Ma koji Škoro! Šišam ga debelo, samo problem je što ja uopće ne pijem crno vino, nego bijelo – govori televizijska legenda.

Puno je povika na program HTV-a, ne zna se o čemu se više raspravlja – aferama, pristojbi, kvaliteti programa. Čini se da HTV zaostaje za svjetskim trendovima?

Nema spora da su mnoge svjetske televizije i dalje na najvišem nivou, a neke od njih imaju i programe od 24 sata koje je teško napraviti maksimalno kvalitetno. Zašto svi i dalje volimo gledati BBC-jeve serije? Jednostavno zato što nedostaje kvalitetnih domaćih povijesnih i dramskih serija, pa ih onda zamjenjujemo stranima. Taj jaz je ogroman, naše se emisije nisu modernizirale, ostale su u prošlosti. Primjerice, na HTV-u imate osam emisija po principu studio-govora. Tako imate Tončicu Čeljusku, Petra Vlahova, Uršulu Tolj, Aleksandra Stankovića, Romana Bolkovića... takvih emisija može biti tri ili četiri, ne više. Uopće davati razgovor u 20 sati nije osobito pametno, a pogotovo ne kada se razgovara s ljudima koje smo čuli već 20 puta i nemaju ništa novoga reći. Televizija je slika, prema tome, studio je ne može zamijeniti, pogotovo ne u 20 sati. Kada bi barem na Drugom programu bio neki igrani film da pruži neku alternativu, no i to nedostaje. Istodobno, na Novoj TV vas prati turska serija za turskom serijom sve do 22 sata i to izaziva zasićenje koje ipak popravlja Tvoje lice zvuči poznato. Ista je stvar na RTL-u s kuhanjem. Urednik programa mora respektirati ono što je na drugim programima i svoje i drugih televizija da bi mogao posložiti dobar sadržaj. Isto tako u nas više ne postoji “prime time”. Znalo se nekada da je to prostor između 19 i 22 sata kada ide najbolji sadržaj, to sada više nije tako.

Primjetno je da se kao kakva kompenzacija pojavljuje inflacija jednostavnih show programa poput kvizova ili kuhanja.

Kviskoteka je bila brend zajedno s još nekoliko kvizova na HTV-u. I onda je netko rezonirao kako su u svijetu gledani upravo kvizovi i – kuhanje. Pa tako već dvije-tri godine imamo inflaciju kvizova i kuhanja. Kuha se na ovaj ili onaj način, i kod kuće i vani, a sve to treba biti s mjerom jer u suprotnom se jednostavno radi o podcjenjivanju gledatelja. Iako, u tome svemu, RTL je dobro pogodio s nenadmašnom Doris Pinčić Rogoznicom, ali i sa Životom na vagi koji je donio ono što nedostaje – pomalo stresnu, ali istodobno poučnu emisiju u kojoj vidite kako ljudi pate zbog nečega naizgled uobičajenog, pretilosti.

Smije li to biti opravdanje za danas gotovo nepostojeći domaći dramski program?

Nova TV i RTL imaju godišnje po jednu uspjelu seriju, a to je, nažalost, tek 20 posto od ukupno produciranih. Nakon Larina izbora nema nekakvog velikog odziva na tim televizijama. HTV po meni jednostavno nije dobro birao ono što je uzimao od vanjskih produkcija tako da se ne sjećam neke domaće serije niti tamo da je odjeknula. A nije da nema dobrih glumaca ili autora. Ono što HTV mora njegovati je vlastita proizvodnja domaćih serija. Nije slučajno da se danas repriziraju serije iz doba Televizije Zagreb. Oba nekadašnja direktora, Branko Puharić i Ivo Bojanić, uvijek su govorili kako se televizijska godina pamti po dobroj seriji, a ne po politici. Tako se uvijek forsiralo domaće serije koje su bile bogate i skupe, s odličnim glumcima i režiserima. Nesretan sam kada pročitam kritiku kako je Vrdoljak dobio 120.000 kuna honorara. To je njegov autorski honorar za reprize i nema veze što je to Vrdoljak, može biti Brešan ili netko drugi. Televizija se uvijek borila za svoje autore, maksimalan je odnos imala prema režiseru, glumcu, autoru, onima koji stvaraju i kreiraju. Ako nemate dobre autore za dobru seriju ili dokumentarni film uz kvalitetan informativni program, onda ne možete biti uspješna televizija. To je bit uspjeha Televizije Zagreb, forsirala je domaće, hrvatske autore. Pazite, to nisu bili jugoslavenski autori, bila je to domaća koncepcija. Ne postoji serija snimljena za vrijeme Televizije Zagreb u kojoj nema crkve, fratara koji se mole u nekom malom mistu. Ničim ne pravdam onaj sustav, no Televizija Zagreb bila je toliko jaka da je jednostavno emitirala kvalitetne serije ne ulazeći u politiku, nego u kvalitetu. Također, nemoguće je pratiti pet sati titlovanog programa, pogotovo jer nam je 40 posto stanovništva polupismeno! Od 1990. godine naovamo imali smo Vrdoljakovu Dugu mračnu noć i možda još poneku seriju. U 25 godina! U ono doba kada su Srbi plasirali falsificirane ili polufalsificirane filmove i serije, mi nismo imali odgovor jer nismo stvarali.

Ipak, taj je Vrdoljakov ugovor prilično uznemirio javnost.

Ne znam detalje tog ugovora, no normalno je da se honorar isplaćuje za reprize. Drugo je pitanje tko je imao kakav ugovor. Kada sam bio direktor televizije, izborili smo da se plaćaju i reprize, 50 posto ili neki drugi iznos, ovisno o tome kako je tko izborio. Može biti doživotni ugovor ako se serije repriziraju, ako se ne repriziraju, onda novca nema. I to je ta bitna razlika, prihod ovisi o tome reprizira li se njegova serija ili ne. Čini mi se da je ta priča oko Vrdoljaka malo nategnuta. Ovdje ja ne branim njega, nego sve autore koji imaju pravo da dobiju svoj autorski honorar za reprizu.

Čini nam se kako je jako prisutna regresija u rukovodećem televizijskom kadru. Na čelu su Televizije Zagreb, odnosno HTV-a redovito bili prepoznatljivi, viđeniji ljudi, ne znamo može li se isto reći i danas.

Ta je ocjena apsolutno točna, a ja ću je malo i proširiti. Često se postavlja pitanje koje su uloge svih generalnih direktora u povijesti Hrvatske televizije i Televizije Zagreb. Velike zasluge idu Ivanu Šiblu koji ju je osnovao, a onda Ivi Bojaniću koji je to bio deset godina i televiziju digao na europski nivo. Sreća je da nakon što Bojanić biva smijenjen 1971. godine dolazi Branko Puharić koji ništa ne smanjuje nego jača program, pogotovo dramski te je i on u toj povijesti jako bitan. A onda je tu i Vrdoljak koji je jednostavno bio direktor za vrijeme rata. Zašto je to bio kvalitetan program? Jer je on iza njega čvrsto stajao i dozvoljavao maksimalnu slobodu u njegovu stvaranju. A onda dolazi Mirko Galić koji se iznenađujuće dobro postavio u razdoblju nakon stanovite cenzure, vratio neke ljude, poput Merlića, oslobodio stegu, inzistirao na tome da se čuju dvije strane, iako nije imao pravo programskog odlučivanja. Tu je televizija napravila jedan novi uzlet i, ne zaboravimo, bila prva javna televizija u Europi po gledanosti. I onda dolazi Goran Radman koji se maksimalno angažirao na podizanju urušenog sustava, uspješno racionalizirao, otvorio natječaje za vanjske produkcije, ali nije imao podršku ni u dijelu kuće ni Sabora ni u Nadzornom odboru. Njegovi pošteni napori uz sve spletke nisu mogli dugoročno uspjeti. Sramotno je da je ispraćen iz kuće u pratnji osiguranja. Nakon Radmana još je i gore. Usuđujem se reći nakon svojih 40 i nešto godina iskustva da danas, kada bi se sakupile najbolje glave koje su radile na televiziji, teško bi mogle napraviti jedan novi iskorak. Ona je uništena i devastirana. Žao mi je Kazimira Bačića kojega dugo poznajem, on je vrijedan i pošten, dobar organizator, no jednostavno u programu nema mogućnosti napraviti određene pomake.

Baš ništa?

Ništa. Primjerice, ne shvaća se da nakon Dnevnika ljudi traže predah. U moje vrijeme se znalo da od petka popodne do ponedjeljka nema politike, radni su dani prestali, nikome više nije do politike. A sada odlične filmove i dokumentarce stavljaju u 23.30 nedjeljom. To je nedopustivo. Nedostaje prava domaća serija, nema pravog, angažiranog dokumentarca. Posebna je priča Dnevnik. Vidjeli smo onaj ogroman rep za balet, Orašar. Pa to je prva vijest u Dnevniku, a bila je 20. Pogledajte koncepciju Dnevnika, ne postoji, svodi se na promjenu pozicije voditelja čije smo sve već vidjeli, i noge i cipele, i haljine i hlače. I dalje je Dnevnik najava-prilog, najava-prilog. Kada biste to dobro izmjerili, dobili biste voditelja u kadru nekih sedam do osam minuta od 45 koliko Dnevnik ide. To je Dnevnik? Za mene nije, jer Dnevnik je slika, dinamika, kratke vijesti. Pored Teme dana koja traje 15 minuta, unutar Dnevnika daje se razgovor od osam minuta. Pa što će nam onda Tema dana koja ionako ne može funkcionirati svakog dana. Nova TV je bolja, ali je isto u klišeu. Jer, unatoč odličnom Mislavu Bagi i nenadmašnoj Ivani Petrović, nisu se puno pomakli od onoga što je odlično odradila Iva Gačić. RTL je napravio grešku što je otišao na sat vremena, pogotovo zato što u 19.30 imaju Potragu. I još uz istu najavu svakog dana! U svemu tome kao najsjajnija zvijezda na nebu informativnog programa bez ikakve konkurencije sjaji Zoran Šprajc koji taj Dnevnik radi drukčije, angažirano, koji ima prave teme i drukčije najave, drukčije zaključke, drukčije goste, opušteniji, a s ozbiljnosti. Ne znam kako da to pohvalim, no mogu reći kako je on bezobrazno nenadmašan na području informativnog programa. On je cvijet koji treba zalijevati, a takvih cvjetova može biti više. Ne smije se zaboraviti na Damiru Gregoret koja polako izrasta u istinsku zvijezdu svojim izvješćima i provokativnim razgovorima, kao ni Anu Brdarić Boljat koja se, međutim, gubi u tih 60 minuta. HTV-u upravo takav, Šprajcov angažirani Dnevnik nedostaje. Hrvatska uživo je ukinuta, s kojim obrazloženjem? Da nije baš gledana jer je ljudima previše politike. Pa ako je previše politike, zašto ste onda napravili Dnevnik od 45 minuta plus 15 minuta Teme? Zašto je trebalo maknuti Maju Sever, Sanju Mikleušević, Andreju Arežinu, Maju Fišter, Denisa Latina, Stipu Alfiera? Uopće, pogledajte koliko je kvalitetnih ljudi maknuto s HTV-a. Bez ikakva se razloga rade cenzure koje nisu potrebne ni politici ni bilo kome drugom. Sumnjam da Plenković i Vlada misle da je to pametno. Uostalom, kome treba Dnevnik koji nije gledan? U Informativnom programu danas mercedese i BMW-e drže u garaži, a voze se trabantima i fićekima.

Možda toliko kao nikada do sada, o HRT-u se govori u Saboru. Čuje se i da politički pritisci ne dolaze više samo s jedne strane, nego s nekoliko.

Znam da postoje određeni kontakti strukture prema uredništvu informativnog programa. Sanju Mikleušević počeo sam cijeniti kada je Andriji Hebrangu rekla kako ne može intervenirati u program. To mi je imponiralo. Pritisak politike postoji, a HTV se tome ne zna oduprijeti, rade i ono što ne moraju. Najgora je cenzura autocenzura, a ovdje je i ne treba jer netko će drugi intervenirati unaprijed iz straha da netko ne prigovori, bolje je maknuti Maju Sever ili nekoga drugog. Otišao je i Domagoj Novokmet nakon kojeg je Otvoreno palo. Ako je već tako, onda više treba koristiti odlične Mislava Togonala, Zoltana Kaboka, Dragana Nikolića, Mirelu Bojić. Ne možeš sakriti nešto što neće objaviti HTV, to će osvanuti negdje drugdje. Općenito je prisutna nepotrebna politizacija. Kao u slučaju odluke o skidanju ploče Trga maršala Tita o čemu su napravili stotinu priloga, a onda ide 101. o nekom Brajkoviću koji ima lokal u koji dolazi Hasanbegović, no taj je Brajković debele novce dužan Hrvatskoj, a ne Jugoslaviji. A samo na HTV-u mu se dozvoljava da govori o tome kako se molio Bogu, kako je promišljao i bilo ga je strah, ali je skupio hrabrost i skinuo ploču. I to daju dva puta. Koja je to hrabrost skinuti već skinutu ploču? Hrabrost bi bila da je odnio ploču s natpisom Trg maršala Tita na ćirilici. Zato cijenim Mirka Galića, on nije dopuštao takve pritiske, čak ni Saboru nije dao podatke o plaćama. Jer je u doba podizanja komercijalnih televizija radio posebne ugovore s najvećim tadašnjim zvijezdama kako bi ih sačuvao od prelaska u te nove redakcije. I to se pokazalo kao ključna stvar. HTV-a nema ni na popisu poduzeća u aferi Fimi Media, zato što je Galić rekao “neću, neka idu na natječaj”. Ovih je dana sve svedeno na Agrokor i aferu Harveyja Weinsteina. A zašto bih ja to gledao svaki dan, pogotovo jer se vrte isti kadrovi koje smo već vidjeli valjda 50 puta. Kod Weinsteina ne vidim da je netko stao i upitao se što se to odjednom događa, optužbe za nešto od prije 20 godina.

No, prilično se istinitom čini i konstatacija kako su novinari HTV-a novinari sustava koji teško mogu proći negdje drugdje. Na nekim se primjerima to i dokazalo.

HTV je trom sustav u kojem se uživa, s manje obaveza, ako si još i neka zvijezda to je pravo uživanje. A onda dođeš na komercijalnu televiziju koja melje, na kojoj moraš raditi svakoga dana i tome se jedan dio novinara nije snašao. Fenomen je Tihomir Ladišić koji je s HTV-a otišao dosta ružno na 24sata TV, tamo odstupio, pa otišao na N1 odakle je kao velika zvijezda otišao Dubravko Merlić s ne baš nekim uspjehom. I dolaskom Ladišića taj je informativni program procvjetao jer je Ladišić u međuvremenu naučio kako raditi na komercijalnoj televiziji. Sada je to bez konkurencije najbolji informativni program. Zašto? Jer je jedan dio novinara s HTV-a! To je HTV, rasadnik. Šteta je što N1 nitko ne analizira, ali to je vjerojatno zato što nisu na nacionalnoj koncesiji, što bi se moglo promijeniti sada kada je vlasnik isti kao i Nove TV. A tko kaže da HTV ne može raditi takav program? Imaju Studio 4 koji je katastrofalan, dok u isto vrijeme N1 udar u Turskoj prati slikama sa CNN-a, HTV ne daje ništa.

Ako je program barem do neke mjere politički uvjetovan, koliko je tako nešto uopće i moguće?

Ponovo, misliti kako je put opstanka podilaženje vlasti, neobjavljivanje, primjerice, tiskovnih konferencija opozicije, apsolutno je pogrešno. Jer, ti si na javnoj televiziji upravo protiv onih koji ti određuju plaću, Sabora i Vlade, ti moraš biti taj korektiv, a ne komercijalne televizije. Ti su cenzori ljudi i tema na HTV-u najveća medvjeđa usluga Vladi. Sumnjam da je to što Plenković traži, s druge strane siguran sam da netko od njegovih činovnika to itekako radi. Zapamtite, mi smo upravo zbog takvog stava u trenutku kada smo izgubili 27 posto teritorija mogli napraviti tako kvalitetan program kao što je bio Za slobodu i još mu dodati i jedan važan element – glazbu. Moja domovina je remek-djelo koje je okupilo doslovno sve pjevače, no nitko za tu hrvatsku ratnu himnu nikada nije nagrađen. Unatoč velikoj kritičnosti predsjednika Tuđmana prema pozdravu “za dom spremni”, ipak smo emitirali Thompsonovu Bojnu Čavoglave, nakon što smo mu sve objasnili. HTV je usred pravog rata pobijedila srbijansku televiziju u onom informativnom. Ako se to moglo za rata, kako se onda danas ne može napraviti tako briljantan program. A i dalje postoji tehnička i kadrovska snaga. Koja nema nikakve ideje, za što dijelom snosi odgovornost i struktura. Za mene je jedna od najvećih pogrešaka Vlade Zorana Milanovića koji nije sa svojim ministrima otišao i prerezao žilet-žicu. Ni Slovenci ni Mađari nama ne mogu stavljati žilet-žicu! I mi smo u Europskoj uniji i oni su, a okruženi smo žicom u toj Europskoj uniji. Pa što će nam onda takva Europska unija? Sličan impuls već odavno nismo vidjeli. Zanima me i što se događa u Srbiji, što je s Kosovom, netko će reći kako je to regija. Možda, ali je i naše susjedstvo s kojim imamo i ekonomske odnose. Nikakve analitičnosti više na ekranima nemamo.

Barem u sportu takvih pritisaka ne bi smjelo biti, no danas na HTV-u možemo gledati vrlo malo vrhunskih događaja.

Ponovo je riječ o samozadovoljstvu, ponašaju se kao moćna i jaka televizija, a gube događaje koji su gledateljima važni. Nije točno da je nešto preskupo, ako je nešto važan događaj, on se može i dobro marketinški obraditi. Neka se uzme i iz budžeta umjesto da se troši na neke gluposti. Ne može se dogoditi da HTV izgubi europska klupska nogometna natjecanja koja se sada gledaju na MaxTV-u. Mora se boriti i planirati unaprijed dvije godine da bi se takvi događaji zadržali. Samo srećom nisu izgubili i Olimpijske igre jer je to nemoguće kada ste članica Eurovizije. Kažnjivo je kako se HTV odnosi prema sportu. Čemu kod četiri programa prebacivanje sporta na Prvi program u ime nekog tobožnjeg hrvatstva?

I danas u medijima, na televizijama ima profesionalaca. No kvaliteta svejedno pada.

Marija Nemčić i ja zajedno s još nekoliko drugih kolega osmislili smo program Za slobodu za jedne večere u Hipodromu, nije istina da je za to intervenirao Tuđman. I još se to od prvog dana zvalo Rat za slobodu, da bih ja nakon četiri dana skinuo riječ “rat” jer sam shvatio kako mi nismo u ratu i da je rat obrambeni. Puno ih danas viče kako su bili urednicima Za slobodu, a istina je da urednik nije bio nitko, vodila je Marija Nemčić i ja kao glavni urednik uz, dakako, informativni program koji je radio briljantno, vodio ga je 24 sata Tomislav Marčinko. Da ne zaboravim tadašnjeg ravnatelja HTV-a Jerka Vukova koji je stalno s inženjerima i tehničarima izmišljao nove načine krpanja pokidanih veza. Mislim da je to nešto najbolje u povijesti zagrebačke televizije. Iskoristit ću priliku i da budem jako precizan u vezi onoga što se naziva “lista čekanja”. Imali smo jedan program, bilo je puno ljudi, nisu svi stali u skloništa i dogovorili smo da smanjimo broj ljudi. Važno je da radi informativni program i program Za slobodu. Za ostalo smo ostavili urednicima da naprave popis onih koji im nisu najpotrebniji. Ja sam taj popis dobio i potpisao, Antun Vrdoljak s tim nije imao veze. Tko se na televiziju vratio poslije, kad je rat završio, druga je priča u koju ja ne želim ulaziti.

Kada danas pogledate na to razdoblje, o čemu još razmišljate osim o programu Za slobodu?

Jako mi je žao što nitko od fotoreportera, novinara, snimatelja, nije dobio status branitelja. Od ovih 500.000 sigurno ih 250.000 nije vidjelo rata. Zar je moguće da se nije našlo stotinu ljudi koji su doista riskirali vlastitu glavu, bili na ratištu? Bez njihove informacije i bez njihove slike ne bi se znala prava istina i ne bilo priznanja Hrvatske. To pitanje nitko ne postavlja, sredstva informiranja zanemarena su, a u tom su ratu bila briljantna. Pogledajte što je bilo sa Sinišom Glavaševićem koji je imao nalog od uprave televizije da izađe van. A u vrijeme pada svi su ga već napustili. On ne, piše poeziju! A tu nagradu tamošnji gradonačelnik prošle godine ukida. I još se njegov sin mora braniti zbog toga što je dobio tri odlikovanja. Da se Radman nije izborio za spomenik u krugu na Prisavlju ne bi bilo ni toga. A sada su još došli i novokomponirani Hrvati koji misle da i meni mogu određivati kriterije hrvatstva. No, moje hrvatstvo nije vezano samo za Domovinski rat, nego seže još u 80-e kada sam pod svojim krovom okupljao hrvatske intelektualce, netko će reći nacionaliste, Ranka Marinkovića, Juru Kaštelana, Antuna Vrdoljaka, Edu Murtića, Celestina Sardelića, dr. Ivu Padovana, prof. Mirka Gjurašina, don Branka Sbutegu, Vladimira Malekovića. Svi su oni bili i na televiziji. Kriterij je stvarna borba, a ne šator. Pogotovo ne ono što radi danas informativni program HTV-a.

Ima li HTV ipak svjetlijih točaka?

HTV ima Domagoja Burića i njegove sjajne serije poput Republike ili Ludih rimskih careva, Hrvatskih kraljeva, no HTV to ne zna njegovati i dati im podršku. K tome, serijski je program toliko loše raspoređen da i tako sjajne serije koje Burić radi na europskom nivou ostanu zapostavljene. Ne vidim puno logike u stavljanju Ubojstva u Midsomeru i filma u isto vrijeme.

Ako je situacija takva, teško promjenjiva, je li vrijeme da se HTV pretvori u javnu televiziju poput ZDF-a ili ARD-a, s ograničenim brojem reklama, primjerice?

HTV ne treba biti u prvom planu komercijalnih filmova i serija, ali mora imati kvalitetu u tom dijelu, pa zašto ne baš taj BBC? Druga je stvar što je ušla u jednu inflaciju ne samo filmova nego programa općenito, gdje dva programa traju do dva sata iza ponoći. Odmah se može izbaciti 30 posto. Neki dan sam štopao, u jednom filmu bila je 31 minuta reklama. To se ne može gledati. Isto tako, treba se pripaziti i koje reklame mogu ići. Nakon papina obraćanja prva je reklama – ona za hemoroide! Nitko ne razmišlja.

Što najviše nedostaje, imate li neku ideju koju biste prvu pokušali realizirati kada biste se ipak vratili na Prisavlje?

Dakako da imam. Ako krenemo, kao što ste i pisali prošle nedjelje, od toga da nam je nacija u teškoj psihičkoj krizi, našao bih dva dobra novinara i nekoliko vodećih psihijatara u ovoj državi pa otvorio telefone! Svaki dan u 24 sata neka ljudi zovu i traže savjete. Jer, tako kasno problemi i strahovi kod ljudi postaju izraženiji. Mijenjajmo gradove, dajmo ljudima tri minute da se izraze o tome što ih tišti. Subotom drugi Dnevnik, dajte nekog slikara ili sportaša, nekog Bobana, glumca, režisera, i neka bude gost urednik. Zanima me kako bi neki Brešan uredio Dnevnik, bi li i njemu bio prva vijest Agrokor ili ipak Orašar. Samo dajte nove ideje, sa starima se ne može naprijed.