Potresna svjedočanstva Ukrajinki koje su bile u ruskom zatočeništvu: 'Skinuli su me, tukli, polijevali vodom...'

„Sve se može izdržati, osim odvojenosti od vlastite djece. Zbog njih čovjek izdrži“, kaže Julija Dvornjičenko o svom zatočeništvu u Rusiji. Uhićena je 2021., još prije ruske invazije na Ukrajinu. Dugo nije mogla govoriti o onome što je proživjela, no sada je prekinula šutnju. Ova žena iz Donjecka provela je godinu i pol u zatvorima takozvane „Narodne Republike Donjeck". Taj dio oblasti Donjeck od 2014. su kontrolirali proruskih separatisti, a u rujnu 2022. Kremlj je proglasio cijelu regiju Donjeck dijelom ruskog državnog teritorija.

Tijekom zatočeništva Julija nije niti jednom vidjela svoje sinove Danila i Marka. Kaže da je u Donjecku tada bilo mnogo žena u zatvoru, a kod kuće su ih čekala maloljetna djeca. Prije toga radile su kao liječnice, učiteljice, prodavačice... A vlasti samoproglašene Republike Donjeck optužile su ih za „špijunažu“. Svaka od njih, kaže Julija, bila je podvrgnuta mučenju kako bi se iznudila „priznanja“. „Metode su bile iste za muškarce i žene. Mučili su nas elektrošokovima. Skinuli su me, tukli i polijevali vodom“, priča ona.

Za Juliju Dvornjičenko je njen "normalan" život prvi put prekinut 2014. kada je njezin rodni grad Čistjakove (nekadašnji Torez) na istoku Ukrajine dospio pod nadzor separatista koje je podupirala Rusija. S obitelji je pobjegla u tada ukrajinski Mariupolj, no ubrzo joj je umro muž i morala se s djecom vratiti u Čistjakove. Za život je zarađivala kao vozačica autobusa. Prevozila je ljude iz okupiranog Čistjakova u područja pod kontrolom Kijeva i natrag. Ponekad je vodila i sinove, „samo da malo odahnu i vide razliku u odnosu na okupirano područje“, kaže ona. No 2021. kontrolni prijelazi su zatvoreni i Julija više nije napuštala grad.

Jedne noći posjetili su je pripadnici takozvanog Ministarstva državne sigurnosti Narodne Republike Donjeck. Odveli su je i optužili za „špijunažu“. Njezin tada devetogodišnji sin Mark spavao je, no sedamnaestogodišnji Danilo morao je gledati pretres i uhićenje majke. Djeca su, kaže ona, ostala sama kod kuće. Stariji brat brinuo se za mlađega, a okupacijske vlasti zabranile su susjedima da ih posjećuju i donose hranu. „Moja su djeca bila prepuštena sama sebi“, kaže Julija.

U proljeće 2021. Julija je odvedena u zloglasni zatvor „Izolacija“ u Donjecku. Osim fizičkog nasilja, bila je izložena i snažnom psihičkom pritisku jer su joj prijetili da će djecu smjestiti u sirotište. „Rekla sam da ću potpisati sve, samo da djeca ne završe u sirotištu. Tako sam priznala da sam ‘ukrajinska špijunka’“, kaže ona. Na kraju je bliska prijateljica obitelji smjela preuzeti brigu o djeci.

Julija je čekala suđenje u zatvoru u Donjecku. Sinovi je nisu smjeli posjetiti, mogli su joj pisati samo pisma. Uspomene na to razdoblje čuva na fotografijama. „Ovo je fotografija na kojoj Mark piše pismo za mene u zatvoru. Za mene je to strašna slika", kaže Julija. Kad je u veljači 2022. počeo ruski napad na Ukrajinu još više se uplašila za svoju djecu, a pogoršali su se i uvjeti u zatvoru. Ukrajinkama u samicama zabranili su korištenje stvari koje su dobile od rodbine. Na ispitivanjima su ih pokušavali psihički slomiti: „Govorili su nam da Ukrajina ne postoji i da razmjene zarobljenika neće biti“, prisjeća se Julija.

Razmjene zarobljenika između Ukrajine i Rusije ipak su se nastavile. Julija i druge zatvorenice pratile su vijesti koliko su mogle – u nadi da će se vratiti kući. Jednog dana u listopadu 2022. Juliju i još dvije žene izveli su iz ćelija i prevezli na teritorij pod ukrajinskom kontrolom. „Kad sam doznao da je i moja mama u razmjeni zarobljenika, bilo mi je kao drugi rođendan. Mogli smo razgovarati videopozivom i plakali smo“, prisjeća se Mark. Njegov brat Danilo, koji je u međuvremenu postao punoljetan, bio je kod rodbine u Rusiji. Tamo je doznao za majčino oslobađanje.

Nakon razmišljanja, Danilo i mlađi brat odlučili su krenuti majci. Danilo je izvukao Marka iz okupiranog dijela Ukrajine. Preko Rusije i zaobilaznim putem preko trećih zemalja uspjeli su stići u Kijev. Tako su u prosincu 2022. ponovno vidjeli majku u ukrajinskom glavnom gradu. „Puno sam plakala, Rusija mi je otela moj život s djecom", kaže Julija i još se bori sa suzama.

Danas s djecom, zahvaljujući humanitarnim organizacijama, živi u besplatnom smještaju u okolici Kijeva. Četrnaestogodišnji Mark ide u školu, a dvadesetjednogodišnji Danilo već radi. Julija također ima posao u studiju za nokte. Slobodno vrijeme posvećuje svjedočenju o ruskim zločinima nad civilima i o svom zatočeništvu.

Julija Dvornjičenko i druge žene koje su se vratile iz ruskog zatočeništva udružile su se u organizaciji „Numo.Sisters“ („Idemo, sestre!“). Žele  međusobno dijeliti iskustva, ali i zalagati se za oslobađanje Ukrajinki koje su još u zatočeništvu. Prema procjeni aktivista za ljudska prava, od oko 20.000 ukrajinskih civila u zarobljeništvu više je od 2.000 žena.

U kolovozu 2025. su se još tri uspjele vratiti u Ukrajinu, među njima Svjetlana i Julija iz regije Donjeck. Obje su uhićene 2019. pod optužbom za špijunažu. Kao i Julija Dvornjičenko, i one su djecu vidjele tek nakon oslobađanja. „Šest godina nisam vidjela svoju djecu. Kad ne znaš što je s njima, to je strašno“, kaže Svjetlana.

Julija i Svjetlana kažu da ih je ukrajinska javnost nakon povratka srdačno primila. Organizacija „Numo.Sisters“ pomaže ženama da ponovno dobiju sve potrebne dokumente, ali i pri traženju posla i stana. Voditeljica organizacije Ljudmila Husejnova i sama je 2022. izašla iz ruskog zatočeništva. Kaže da je trenutačno vrlo teško izvući civile iz Ruske Federacije i okupiranih područja jer prema međunarodnom pravu pojam civilnog zarobljenika uopće ne postoji.

Prema podacima organizacije, dosad je utvrđen identitet oko 40 ukrajinskih žena koje se nalaze u zatvorima na okupiranim područjima ili u Rusiji. Neke su već osuđene na dugotrajne kazne. „Najgore je za mnoge žene s malom djecom što su od njih odvojene. To je užas kakav u 21. stoljeću ne bi smio postojati“, kaže Husejnova.