U potrazi za boljim životom te velikoj želji da pomogne svojoj samohranoj majci, Som Bahadur Baraili iz Nepala je prije tri i pol godine stigao u Hrvatsku. No, njegova priča potpuno je drugačija od one koju imaju njegovi sunarodnjaci u Hrvatskoj jer je Som danas student Evanđeoskog teološkog veleučilišta u Osijeku i vjerojatno jedini Nepalac koji studira u Hrvatskoj.
- Razlog zašto sam napustio Nepal i došao ovdje bio je, prije svega, jer vjerujem da je Bog imao plan za mene. Drugi vrlo važan razlog bio je taj što sam htio pomoći svojoj majci. Nemam oca, imam samo majku koja je sama odgajala šestero djece, nikada nije išla u školu, ali je vrlo ponizna i dobra osoba. Čitao sam Bibliju i tamo sam našao da trebamo poštovati roditelje. Ona je dugo željela imati svoju zemlju i kuću, i ja sam osjetio u srcu da je trebam blagosloviti dok sam još mlad, zato sam odlučio otići negdje gdje mogu raditi i pomoći joj - počeo je svoju priču 29-godišnji Som Bahadur Baraili s kojim smo razgovarali na Veleučilištu gdje studira teologiju.
Som je u Hrvatsku stigao kao i većina azijskih radnika, preko agencije kojoj je morao platiti kako bi mu sredila papirologiju. Kada je stigao u Zagreb, prvo je počeo raditi kao dostavljač, no budući da je u smještaju umjesto njih 10, bilo njih 20, morao je potražiti novi posao jer ih je vlasnik smještaja tjerao van. Cijela grupa otišla je potom raditi na građevinu u Sisak, no nakon nekoliko tjedana Somu i jednom njegovom prijatelju otvorila se prilika da ide u Dubrovnik raditi kao barista, odnosno barmen. Som je mislio da će ondje raditi u caffe baru koji poslužuje kavu, s čim je imao iskustva, no zapravo je morao raditi na šanku i posluživati piće, uglavnom alkoholno. I to mu je ujedno bio prvi kulturni šok u Hrvatskoj.
- Bilo mi je jako teško jer ja ne pijem alkohol i ne podnosim njegov miris. Kod nas u Nepalu baristi rade u kafićima koji poslužuju samo kavu i kolače, a ovdje su to ljudi koji poslužuju alkohol. Bilo mi je jako teško i požalio sam se svom prijatelju, a to je sve čuo jedan moj sunarodnjak. Rekao mi je da se nađemo sutradan u parku, a kada smo se našli odveo me u hotel, direktno u ured za ljudske resurse, gdje sam odmah dobio posao. Bio je to hotel s pet zvjezdica - prisjeća se Som. U Dubrovniku je radio kao konobar za posluživanje u sobama, a posebno pamti svoga šefa.
- Menadžer je bio iz Zagreba, jako dobar čovjek, vrlo ponizan i suosjećao je s radnicima. Takve ljude danas rijetko nalazimo, jer većina ljudi želi samo korist, ali on nije bio takav i stvarno sam ga doživio kao brata - ispričao nam je. U Dubrovniku je krenuo u baptističku crkvu gdje je upoznao jednog pastora koji mu je predložio da upiše fakultet u Osijeku što je Som i učinio. Prijavio se na fakultet, dobio je stipendiju i nakon 18 mjeseci provedenih na krajnjem jugu Hrvatske, stigao je na istok, u Osijek.
Otkrio nam je kako nije oduvijek bio kršćanin, odnosno protestant. Naime, rođen je u strogoj hinduističkoj obitelji, otac mu je bio seoski iscjelitelj, a u selu u kojem je živio, kršćana uopće nije bilo.
- U našem selu nije bilo nijednog kršćanina dok jedna obitelj nije došla iz drugog grada. Njihova kći se sprijateljila s mojom sestrom i one su išle u crkvu. Kad se moja sestra vratila iz crkve, ja sam vidio da ima puno slatkiša. Pitao sam je gdje je bila, a ona mi je rekla da ne smijem nikome reći, ali da idu na nedjeljno bogoslužje u crkvu i da tamo dobivaju slatkiše. Rekao sam da želim ići s njom i tako smo počeli ići u crkvu. Kada sam tamo prvi puta došao, nikada nisam vidio nešto tako. Djeca su bila lijepo odjevena, uredna, vesela, pjevali su. Jako sam se ugodno osjećao - ispričao nam je. Mjesecima su tako on i sestra potajno išli u evangeličku crkvu u grad, no otac je to saznao i zbog toga je počeo kažnjavati njihovu majku.
- Nama nikada ništa nije rekao, ali nju je jako tukao. Znao ju je toliko istući da bi krvarila, a i danas ima ožiljke. To je trajalo pet godina. Smetalo mu je što nam dopušta da idemo u crkvu, a ona nam nikada nam nije ništa rekla jer je vidjela da smo ondje sretni - priča nam Som. No, onda se dogodio preokret. Otac mu se jako razbolio, imao je dijabetes, i jednoga dana kada je ležao u krevetu rekao je Somu da ode po pastora.
- Kada je pastor došao, moj otac ga je pitao: 'Kako mogu postati kršćanin?' Plakao je. Te večeri cijela obitelj je postala kršćanska, bili smo jako sretni. No, idući dan ocu je pozlilo i umro je. No preminuo je kao kršćanin i mi smo ga tako i sahranili - kaže nam. U Indiji je kasnije završio teologiju te je radio kao misionar, a to mu je iskustvo pomoglo i pri upisu na fakultet.
U Osijeku se danas osjeća kao kod kuće. - Volim mir, prirodu i rijeku, i ovdje imam sve to. Ljudi su jako ljubazni, kad kažem 'dobar dan' svi se nasmiju i osjećam se blisko s ljudima ovdje, više nego možda u nekim većim gradovima - kaže. Iako je na početku imao lošija iskustva, danas kaže da Hrvatsku doživljava kao otvorenu zemlju.
- Na početku sam imao problema s jednom agencijom koja me ostavila bez posla, ali sam im odlučio oprostiti jer mi to nalaže moja vjera. Što se tiče rasizma, ja osobno nisam puno toga doživio. Ljudi su otvoreni i poštuju strance, i mislim da Hrvati imaju veliko srce - kaže nam. Na fakultetu mu nije teško jer je riječ o međunarodnom fakultetu i sva su predavanja na engleskom jeziku ili ih sluša uz pomoć prevoditelja pa mu je zato, kaže, teže naučiti hrvatski jezik jer se njime ne treba toliko koristiti. - No nedavno nam je počeo tečaj pa se nadam da ću malo bolje naučiti hrvatski jezik, volio bih, sada znam samo osnove - kaže nam. Uz studij, aktivno pomaže drugim radnicima iz Azije.
- Pokrenuo sam nepalsku kršćansku zajednicu u Osijeku, okupljamo se u baptističkoj crkvi, a jednom mjesečno kuham za azijske radnike jer znam koliko su umorni. Želim im dati barem jedan obrok i malo odmora. Ne želim da pronađu samo duhovni mir nego i fizički odmor i duhovnu okrjepu - kaže nam. Njegova najveća podrška i dalje je njegova majka, iako je daleko. Otkad je u Hrvatskoj, dva puta je posjetio Nepal.
- Ona svaki dan moli dva sata za mene, za Hrvatsku i za Nepal. Vjerujem da sam danas ovdje zbog njezinih molitava. Ona je jako ponosna jer služim drugima i kaže da joj je to važnije od bilo kakvog bogatstva - ističe. Još ne zna gdje se vidi u budućnosti.
- Ja sam osoba koja ne odlučuje sama, nego se molim i idem tamo gdje me Bog vodi. Ako je to Hrvatska, ja bih volio ostati jer volim ljude i kulturu ovdje - kaže nam Som.