Radila je u vukovarskoj bolnici: 'Stala sam pred Šljivančanina. Da to nisam napravila, moj bi suprug završio na Ovčari'

Dok se večeras u krugu vukovarske bolnice održava tradicionalni prigodni program posvećen braniteljima i stanovnicima Vukovara, za mnoge je to mjesto i danas izvor najdublje boli. Među njima je i Rozalija Jakumetović, djelatnica ratne bolnice koja je u najtežim danima rata ostala uz ranjenike, bolnicu i svoj grad. Njezina svjedočanstva, koja je podijelila u razgovoru za RTL Danas, podsjećaju na nevjerojatnu hrabrost i snalažljivost ljudi koji su pod nemogućim uvjetima pokušavali spasiti ljudske živote. 'Ima rana, ona zacijeli, ali ožiljak ostane. Kako sam starija, sve više mi dolaze strašni dani, ono što smo proživjeli u bolnici. Ja sam farmaceutski tehničar, do 14. rujna te godine držala sam vanjsku ljekarnu dok nije bombardirana i dok nije uništena. Do tada su svi civili iz grada mogli dolaziti kod mene po lijekove. Ja sam jedina od 40 ostala i poslije tog 14. sam došla u bolnicu.', rekla je gospođa Rozalija. 

U bolnici ju je dočekala dr. Vesna Bosanac i postavila na rad s lijekovima. Bolnica se tada borila s golemim nedostatkom svega. Među ranjenicima i liječnicima kružile su kutije lijekova iz cijelog svijeta, često bez uputstava na jeziku koji bi itko razumio. 'Imali smo jako puno stranih lijekova koje je trebalo prevesti na hrvatski, hvala dragom Bogu da sam imala registrator pa sam po sastavu mogla prevesti koji je lijek koji. Jako nam je bilo teško jer nismo imali vode, struje, bilo je strašno. Ali kako pripremiti ispiranje rane liječnicima i sestrama? Skupljali smo kišnicu, vodu iz radijatora i to moraš napraviti kao destilat. A kako? Sjetili smo se da nam mogu donijeti kotao za rakiju i u bolnici smo to postavili.', dodaje Rozalija.

Radno mjesto bilo joj je na prvom katu bolnice, ali zbog 9000 granata koje su tamo dnevno padale, ondje se nije moglo ostati. Morali su spašavati lijekove i odnijeti ih u sklonište. No, ova hrabra gospođa nije spasila samo lijekove, već i svog supruga. Kada su 20.prosinca odvozili pet autobusa, u jednom od njih bio je i njezin suprug. 'Nisam znala kud i što, jednostavno nisam znala što se događa. Stala sam pred majorom Šljivančaninom, pitala ga gdje je moj suprug i svojom upornošću sam ga spasila. Da nisam to napravila i trčala za njim, i moj suprug bi završio na Ovčari', rekla je. Njezina priča, veliki je podsjetnik da iza svake granate, svakog zida i svakog podruma stoje ljudi čija je hrabrost održala grad na životu.