Kolumna

Propali gradovi ne mogu imati prestižne robne kuće

Foto: Sandra Simunovic/PIXSELL
Propali gradovi ne mogu imati prestižne robne kuće
02.02.2024.
u 12:30
Veelje zbog zaštite Name u Ilici nema pokrića. Tamo nema ničega od onoga što je robna kuća bila, a nema ni izgleda da će biti. Ona je degenerirani socijalistički magazin, upropašten u hrvatskoj pretvorbi, u koji idemo po ono što više ne prodaje nitko drugi: lastike, gumbe, rajsfršluse i partfiše

Karl Kastner i Herman Öhler prvi su u Srednjoj Europi uveli katalošku prodaju i fiksne cijene. U Grazu su u 19. stoljeću otvorili prvu robnu kuću u Austro-Ugarskoj, za koju su im bečki arhitekti Fellner i Helmer projektirali veliku i bogato ukrašenu dvoranu sa staklenim svodom, a imala je ventilaciju, pneumatsku poštu, kavanu s glazbom te dva lifta od mesinga i brušena stakla, s pravim crnim liftbojem. Ali bili su Židovi.

Kad je došao nacizam, njihovi sinovi Franz Öhler te Richard i Albert Kastner prenose tvrtku na svoje zetove arijce, i bježe u Zagreb, gdje je im je od 1879. uspješno poslovala jedina filijala. Budu uhićeni, a Öhler čak otpremljen u konclogor Buchenwald, gdje je, doduše, doživio oslobođenje 1945., ali je preminuo ubrzo nakon toga. U NDH su im robnu kuću u Ilici preimenovali u Kastner & Grgić, da bi Božić 1945. dočekala kao Narodni magazin. Pošto je socijalizam omekšao, depresivno ime skraćeno je u Na-ma, a poduzeće je do 70-ih otvorilo još 16 podružnica, od kojih postoje još samo dvije: osim kuće-majke u Ilici, ona na Kvaternikovu trgu u Zagrebu.

Ovaj sadržaj je dostupan samo za Premium korisnike Večernjeg lista.

Pretplatite se na sadržaj s potpisom.

Marijana Rudan

Smatrali su nas teroristima: Film o političkom progonu Hrvata u Australiji 70-ih kandidat je za Oscara

Tijekom pandemijskog lockdowna Marijani Rudan je prišla mlada glumica Kat Dominis i podijelila s njom ideju za kratki film inspiriran stvarnim iskustvima hrvatskih migranata u Australiji 70-ih godina. Iz tog početnog koncepta razvila se snažna autorska suradnja: dvije žene, dvije perspektive, jedna priča koja je dugo čekala da bude ispričana. Rezultat je “Unspoken” (“Neizrečeno”) – umjetnički dojmljiv, emotivno pulsirajući film koji spaja dokumentarističku istinu i obiteljsku dramu. Nastao iz skromnog budžeta, ali neizmjerne strasti, film je ubrzo osvojio svijet.

Ključne riječi


Komentari 2

ST
struky3_
21:50 09.02.2024.

Sve 5 osim jednoga što se provlači iz kolumne u kolumnu a to je prezir prema svemu što je naslijeđe socijalizma.

Avatar grbadeva
grbadeva
08:51 03.02.2024.

Slažem se sa napisanim do zadnjeg slova. Gotovo su mi nepodnošljivi krikovi zadnjih socosaura koji uzvikuju nedamo našu namu.